Ponovo zabadam nos tamo gdje postoji sumnja da je područje još uvijek zagađeno minama. Treba iskoristiti snijeg dok ga ima, a zadovoljstvo koje pruža pogled na sniježne prenjske vrhove vrijedi svakog truda i nešto malo rizika. Još jedan snažan argument za izbor današnje ture je i izgled našeg odredišta. Zubci!
Vrh Zubac kao magnet privlači naše poglede, a kad se gleda iz pravca kuće na Jezercu, izgleda impozantno. (slika 2) Vertikalna čvrsta stijena dominira nad dolinom Bijele. Nije čudo što ga od milja zovu hercegovački Matterhorn. Nešto drugačije izgleda kad se gleda sa uspona na Osobac via ferata. (slika 3 i 4). Najjednostavniji pristup je cestom za Borašnicu, ali ovdje postoji drugi problem. Napuštanje ceste za Borašnicu prema jugu, Crnom polju i Osobcu se ne preporučuje zbog neizvjesne situacije sa minama. Zato je plan da ovaj dio prođemo dok ima snijega, na turnim skijama i krpljama. Ići ćemo autom, cestom za Borašnicu, a kad dođemo do snijega, ostavićemo auto. Tu bi nas trojica nastavili na turnim skijama, a Suzana i Boris na krpljama. To je plan...
Pristup:
Na Borcima treba skrenuti desno i nastaviti cestom koja vodi prema Crnom polju i Rujištu. Nakon kilometar - dva, treba opet skrenuti desno na cestu za vrh Borašnice. (Na vrhu Borašnice je nekad bio repetitor, a sad samo gomila razbacanog betona koje je napravila VRS prilikom napuštanja repetitora, minirajući sve objekte izgrađene na vrhu.) Plan je ovom cestom ići oko 9 km i tako doći do doline Poljana koja je okružena visovima Poslušnik (slika 5), Dvogrla (slika 6) i Borašnica (slika 7). Nakon pređena 3 kilometra, na visini 1100m, dolazimo do prvog smeta na cesti i autom ne možemo dalje. Smet je širok nekih 5-6 metara, a dalje je put još uvijek bez snijega cijelom dužinom koju odavde vidimo. Poslije kratkog vijećanja odlučujemo da svi idemo pješice... Prešli smo još par smetova, a nakon jednog kilometara na cesti je snijeg i tako će biti do kraja.
Sa žaljenjem zaključujemo da smo prebrzo odustali od turnih skija, ali sad se ne vrijedi vraćati po njih. Obećajemo sebi da ćemo doći iduće godine. Do Poljane smo za oko 1h30 prešli 6 km cestom i sad smo na visini 1500m. Ovdje ćemo napustiti cestu, ciljajući široko sedlo (slika 8 i 9) između vrhova Poslušnika (slika 10) i Dvogrla (slika 11). Uspon prema sedlu nam je znatno olakšao medvjed ostajvljajući tragove koje smo koristili kao, u tvrdom snijegu, uklesane stepenice. Za 20 minuta smo popeli 170m i nastavljamo uspon sa sedla, nastojeći da što manje gubimo na visini.
Uskoro nam se otvore vidici prema Crnom polju, Sivadijama i Osobcu koji oduzima dah. Iza leđa nam je Borašnica, a sa male zaravni pod završnim usponom na Zubce, otvore se i vidici prema dubokoj dolini Bijele nad kojom stražari Velika kapa. Oko pola sata nam je trebalo da sa sedla pristupimo na usku krijestu Zubaca. Zaustavljamo se na najvišoj tački Zubaca, 1916 m, ali bez užeta i osiguranja, nemamo želje da nastavimo uskim grebenom do njegovo kraja. Lijepo vrijeme bez vjetra nam je dopustilo da cijela dva sata provedemo na vrhu. Povratak istom trasom bez ikakvih problema. Bio je ovo dan beskrajnog uživanja u moćnim prizorima kuda god pogledamo.
Hvala :Suzana, Boris, Azhar i Hasan.
