Zanimljivo je da mi je sutrašnji dan već 50-ti proveden u traganjima po Prenju, od ukupno 127 dana koliko je proteklo od 14. februara (1970) kada su se Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Milorad Stjepanović zadnji put upisali u domu na Jezercu...

Prolaze me trnci. Prepoznajem skijašku cipelu sa sjajnim kopčama, od kojih se odbijala svjetlost...znao sam da je to Zijino tijelo...“ – Salih Gafić, odlomak iz dnevnika potrage 1970. godine. 

 Zimski memorijalni uspon na Lupoglav već nekoliko godina odlažem prvenstveno zbog nedostatka opreme, februar na Prenju zahtjeva toplu vreću za spavanje, cepin, dereze...i još dosta toga. Kako ostali planinari i alpinisti opremu skupljaju godinama, tako sam i ja. Ovaj februar dočekah opremljena, koliko toliko. Šator ljetni, vreća ipak malo bolja a oboje sam posudila. Spakovah golemi ruksak, snađoh se za prevoz i u 8:30h u subotu bili smo u Mostarskoj Bijeloj. 

Automobili i kombiji su dolazili sve do 10 sati kada se većina učesnika okupila na startnoj poziciji. Prema spisku, nas 115 kreće prema Barnom dolu do kojeg nam treba nekih 5 sati hoda. Srećem mnoge drage ljude, uz smijeh i šalu natovareni k'o mazge hodamo kroz zaraslu stazu, i dogovaramo akciju čišćenja grana nekad u martu ove godine. 

Svaki moj odlazak i boravak u planini protkan je sjećanjem na mog rahmetli oca. Hodam i razmišljam koliko je on puta tom stazom hodio, i kako bih voljela da je pored mene, da ga ispitujem o onom brdu što se bijeli i o mnogo čemu. Očev posljednji samostalni uspon na planinu bijaše baš na Barni do. Poslije su ga prijatelji autom vozili do domova, jer više nije mogao hodati. 

Toliko se ja zamislih da mi uspon do mjesta za kamp prođe za čas. Tek kad sam skinula ruksak osjetila sam bol u ramenima, ali sretna što sam tu, sa Aidom i Kemom postavljam šator. Ušuškali smo ga lijepo, a meni neka toplina, kontam neće meni biti hladno noćas – ipak sam se prevarila. Druženje uz logorsku vatru, kafice i čajevi, bruji Barni do od nas. Iako snijeg pada niko ne razmišlja o tome da li ćemo uspjeti popeti Lupoglav, kao nekim prećutnim dogovorom svi djelujemo opušteno i samouvjereno. 

Ležim u šatoru i pokušavam se zagrijati, da mi je barem jedan satak odspavati, snagom volje pokušavam otjerati hladnoću zamišljajući da mi je vruće, pa mi i to pođe za rukom. Uspjela sam malo i zaspati. Ujutro se jedva natjerah da izađem iz vreće, i šator se ukočio od zime. 

Uz kafu nešto gledam po kampu i vidim da je u toku noći i ranog jutra stiglo još ljudi, u sebi im skidam kapu, treba u jednom potezu savladati 2000 m uspona, a valja i sići. 

Pojas, cepin, dereze, karabineri, prusike, sve na broju. Pokret oko 7 ujutro. Na nekih 40 minuta hoda od kampa zastajemo na grobovima Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića, svako na svoj način odaje počast poginulim alpinistima. Meni u glavi slika moga oca na sahrani 11. jula 1970. godine. U molitvama se i njega spomenuh. Svakim svojim korakom po planinskoj stazi, nosim ih sve u srcu i mislima. 

Ubrzo stižemo do amfiteatra ispod zapadne strane Lupoglava, vrijeme loše, vjetar štipa obraze, pada snijeg i vidljivost je slaba, bilo je priče o odustajanju. Ipak, naveze su se formirale i nastavljamo prema vrhu. Malo poslije, kao da je naše molitve univerzum čuo, počasti nas Prenj sa nekih pet minuta sunca, pa smo uspjeli vidjeti i konačni cilj iz amfiteatra. Gledam u dugu kolonu ljudi kako postaju sve manji u daljini. Pomislih još jednom na one koji su mjesecima tragali ovim prostranstvima. Prenj planina nije.... 

Laganim korakom uz dosta opreznosti naša naveza se kreće kroz nevrijeme, teren postaje strmiji i okovan tvrdim ledom. Dereze nisu skupe da su milion, pomislih. U sebi ponavljam sve što sam naučila od svojih instruktora alpinizma, i iskusnijih alpinista. Ne osjećam strah, nego želju da primjenim stečena znanja. Hvala svim mojim učiteljima! Negdje oko 11:15h stižemo na vrh. Mene prožima nekakav osjećaj, kao da lebdim. Prenuše me čestitke. Fotografisanje, malo toplog čaja i čokoladica koja se pretvorila u sladoled, gristi je ne možeš nego cuclaš. Bez previše zadržavanja, krenusmo nazad do kampa, treba još spakovati stvari, složiti šator, i krenuti do Bijele dok se vidi. Oprezno niz zaleđene padine, cepin nosim u takozvanom „borbenom položaju“, nogama lupam jače da kramponi uhvate podlogu. Bez problema prođosmo najopasniji dio silaska, a poslije ću čuti da je bilo i padova u drugim navezama, srećom bez posljedica. 

Već smo na snijegu i poželjeh se osamiti na trenutak, vičem Aidi da ću se razvezati sa užeta. Poletih niz padine, kao da su mi krila narasla, vjerovatno je i onaj Red Bull imao veze s tim.

Brzo se ponovo nađoh pored grobova, Ilija, Zijo, Milorad...pa misli krenuše još dalje, Ada Modić, Marica Hribar, Anton Skreb, sestre Kezić, Michal Belejcak... 

„I Prenj stoji. Sav je
Od jednog komada;
Krvav je kad sunce
U maglu zapada;
U jesenje dane
Kao žuć se žuti,
Grozan kad prozbori,
Strašan kada šuti.“ – Vladimir Nazor 

U kampu graja, iz one tišine u kojoj čuješ samo zavijanje vjetra uletih u jedan drugi svijet, nasmijana lica, para suklja iz šerpica, a snijeg čini prizor još ljepšim. Spakovani i opet natovareni, opraštamo se sa prijateljima iz Beograda, Splita, Velike Kladuše, Bugojna, Zenice, Mostara, Jablanice... 

Nikada nisam voljela silaziti sa planine, što zbog činjenice da se vraćam u grad, poslu i hektici, što zbog naslijeđeno loših koljena. Ovaj put nisu toliko boljela, ali se put kroz gustu šikaru odužio. Svaka druga grančica, „potpiše“ mi se na licu, ili na vratu. Silazak je trajao otprilike 3 sata, uz pauzu u Grabovčićima, napuštenom stočarskom selu obraslim istom onom šikarom. Sjećam se priče mog oca o babi Janji iz sela Grabovčići. Kaže da je bila jako stara da ni sama nije znala koliko godina ima. Pred zimu bi je zatekli kako skuplja nerascvjetale šišarke, pa je pitali zašto to radi. Pokazujući na rupe između naslaganog kamenja što kuću tvore, ona im reče: „U svaku šubu po jedna šiška, i vjetar ne može ući.“ Ubaci nerascvjetalu šišarku u rupu, ona se vremenom rastvori i zatvori rupu. Genijalno! 

Još jednan prelazak preko potoka, a ovaj put niko od nas nije završio plivajući u njemu, kao što je dan ranije jedan alpinista, nehtijući, zaronio. 

Kafa u Jablanici uz prepričavanje o doživljajima u navezama, a onda već dobro umorni vozimo u snijegom prekriveno Sarajevo. Neizmjerno sretna, sa osjećajem zadovoljstva i poniznosti, zahvaljujem svima koji ulažu trud da se ovaj pohod održi. 

Počivali u miru svi planinari i alpinisti koje su planine odlučile uzeti k sebi.

Autor: Jasmina Gafić