Pogled na Mt Langley (14026ft = 4275m) sa Cottonwood Lakes (11077ft = 3376m) Foto Mirza Todorović

Američke planinare trese prava "fourteeners" groznica (pristup vrhovima višim od 14000 stopa ili 4267 metara). Naš planinarski "reunion" odigrao se u High Sierri, California u kojoj se nalazi div među "fourteenersima" , najviši u "donjih" 48 država - Mount Whitney. Fascinirani ljepotom postali smo "ovisnici" o High Sierri, a pišući ovu reportažu učinilo mi se da pomenuta groznica polako prelazi i na nas...

Fourteenersima se u USA popularno nazivaju vrhovi viši od 14000 stopa ili 4267 metara.  Prema SummitPost.org web stranici ima ih čak 75, a zanimljivo je da su smješteni u samo četiri američke države.  Najviše: 53 ih je u Coloradu - srcu Rocky Mountains, 15 ih je u Californii, te preostalih 6 na Alasci i 1 u Washingtonu.  Radi lakšeg snalaženja u toj šumi planinskih vrhova, Ameri su ustanovili pravilo da se vrh može okarakterisati kao fourteener samo ako se izdiže barem 100 stopa ili 91 metar iznad sedla kojim je povezan sa susjednim fourteenerom (ako ga ima).

Mt Langley 4275m
Protekle godine, u društvu sa Mirzom Todorovićem iz Tuzle, posjetio sam tri od njih u High Sierri. 
1991. godine zajedno sa Mirzom učestvovao sam u ekspediciji "Tien Shan '91" sa Han Tengrijem kao glavnim ciljem.  Burna vremena rasula su nas širom svijeta.  Zahvaljujući upravo ZONE-2000, prošle godine sam uspio ponovo uspostaviti kontakt sa Mirzom.  "Srećom" bili smo "blizu" - svega 400 milja (oko 650 km) izmedju Mirze u Los Angelesu (LA) u Californii i mene u Phoenixu u Arizoni.  Dogovorili smo da se nađemo "negdje u planini", a izbor je pao na High Sierru - Mirzinu veliku ljubav. 
Mjesto noćenja, Lone Pine kamp, Mirza je mudro odabrao. Naviknutog na monotonu ravnicu pustinje Arizone, ujutro su me motivi Lone Pine Peaka i cjelokupnog Mount Whitney područja toliko fascinirali da sam postao veliki zaljubljenik High Sierre - 130 milja (oko 200 km) dugackog planinskog lanca od Bridgeporta na sjeveru do Lone Pine-a na jugu, zapadno od Owen's Valley u Californiji. 

Trodimenzionalna topografska karta završnog dijela uspona na Mount Langley
i profil pristupa do vrha (14026ft = 4275m) (crveno X označava mjesto noćenja)

Dolina Owen's Valley se proteže od isušenog jezera Owen's Lake (LA ga je već "popio") na jugu do nešto iznad Bishopa na sjeveru.  Veći gradovi su još Lone Pine i Big Pine.  Sva tri grada su važne ishodišne tačke za pristupe fourteenersima u High Sierri i nalaze se na oko 4000 stopa (1219 metara) nadmorske visine.  Inace, Owen's Valley je glavni snabdjevač Los Angeles Aquaduct Systema i obezbjeđuje trećinu pijaće vode za LA.
U rendžerskoj stanici smo nabavili dozvole za kretanje i noćenje koje se moraju imati tokom cijele godine, s tim da od 1.maja do 31. oktobra postoje i dnevne kvote - 60 po danu.  60% ove kvote može se rezervisati, a 40% (24) se ostavlja za prodaju istog dana na bazi lutrije.  Dakle, može se lako desiti da, ako je posjeta velika i nemate sreće, ostanete u dolini bez planiranog uspona.  Vrlo su rigorozni u postivanju ovih pravila - nas je sutradan "našla" rendžerka i provjeravala dozvole na 3500 metara visine.  Iz Lone Pine-a, ishodišne tačke za 4 fourteenersa, odvezli smo se do Horseshoe Meadow na 10025 stopa ili 3056 metara.  Osim velikog parkinga, tu se nalazi i kamp sa toaletima i metalnim kutijama za zaštitu hrane od medvjeda. 
Naš cilj je bio Mount Langley visok 14026 stopa ili 4275 metara - najjužniji fourteener, i po mnogima najlakši.  Pristup se sastojao od 3-4 sata blagog uspona do Cottonwood Lakes na 11077 stopa ili 3376 metara - pitomo područje sa 10-tak živopisnih jezera gdje smo i proveli narednu noć. Jezera su bogata ribom i opsjednuta su ribolovcima. 
Jedini "tehnički detalj" u pristupu vrhu sastojao se od kratke zasnježene padine (45 - 50 stepeni) zvane Old Army Pass na visini 3500 - 3700 metara.  

Uspon na Mt Langley (14026ft = 4275m): Old Army Pass. Nakon arizonskih julskih 47 C, pravi je ugođaj biti na snijegu. Foto: Mirza Todorović

Bilo je istinsko osvježenje kretati se ovim zasnježenim jezikom u vrijeme (17. juli) kada je u Arizoni zaista pakleno - temperature ne silaze ispod 45 C.  Dodatni užitak bili su nesvakidašnji motivi sa vrha - mnoštvo jezera i dinamične linije u okolini Mount Whitneya.
Samuel Pierpoint Langley, po kome je Mount Langley dobio ime, je bio američki astronom i fizičar, organizator prvih ekspedicija na Mt Whitney.  Da bi se dosegao vrh iz Horseshoe Meadow kao ishodišne tačke treba se savladati 4710 stopa (1436 metara) visinske razlike. Čitav uspon je ocijenjen težinom 1.  Class 1 po Američkom sistemu ocjenjivanja je planinarenje i lagano penjanje uz eventualnu upotrebu ruku.
Već u rano poslijepodne bili smo u autu, a kasno naveče kući.  U Arizoni me dočekalo uobičajenih 117 F ili 47 C.  Lijepa tura - lijepo osvježenje. Kompletan ugođaj jedino kvare komarci, kojih u području jezera u ovo doba godine (juli) ima zaista u izobilju.  Izgleda da je jedina efikasna zaštita mrežasta vreća koja se navlači preko glave i koja je ovdje vrlo popularna. Srećom, Mirza, High Sierra guru, je imao tu zaštitu u rancu.  Rendžerima, naravno, ne pada na pamet zaprašivanje jezera sa ciljem smanjivanja broja komaraca.  To je jedan od razloga što u većini ovih jezera ima kvalitetne ribe u izobilju. 

Pogled na zapad sa Mt Langley-a (14026ft = 4275m) na Cottonwood Lakes

Ustvari, osnovna poruka cijele ove politike (dnevne kvote, komarci, medvjedi, iznošenje svoga smeća.) koju zagovara moćni i uticajni Sierra Club je da su planinari ustvari uljezi u ovom okolišu, da divljina i biljni i životinjski svijet trebaju da, koliko god je to moguće, nastave svoj hiljadugodišnji ritam, a planinari se doziraju dnevno onoliko koliko neće remetiti taj ritam. 
Cijela ova politika najlakše se da primijetiti na slučaju medvjeda. U šumama High Sierre do 8000 stopa (2438m) živi crni medvjed.  Procjenjuje se da ih u Californii ima izmedju 16000 i 24000.  Mogu narasti do 5 stopa (1,5m) visine i 500 libri (225kg) težine, ali zato na kratkim stazama mogu da trče brzo kao konji - oko 30mph (50km/h).  Odlično plivaju i penju se po drveću.  Grizliji su u Californiji istrijebljeni do 1922. godine. 
Strogo je zabranjeno hraniti medvjede.  Probaju li ljudsku hranu, medvjedi se lako navikavaju na nju i gube urođeni strah od čovjeka.  Obzirom da imaju istančan njuh, hranu lako nalaze u rančevima, autima, šatorima.  Rančeve i auta pri tome, naravno, dobrano oštete - nisu nimalo pažljivi.  Još više "štete" mogu napraviti nađu li hranu u šatoru u kome neko već boravi.  Postanu li opasni za ljude u krajnjem slučaju moraju se odstrijeliti.  Dakle, dozvolite li medvjedu da okusi ljudsku hranu, namjerno ili slučajno, vi ste ga praktično osudili na smrt.

Pogled na sjever sa Mt Langley-a (14026ft = 4275m): Mt Whitney (14497ft = 4419m) (desno) i jezera: Iridescent Lake (11906ft=3629m) (desno) i Sky-Blue Lake (11545ft=3519m) (lijevo)

Da bi se spriječio čitav ovaj scenario rendžeri su vrlo strogi u provedbi pravila za zaštitu medvjeda.  Drugim riječima: U High Sierri morate biti spremni na specifičan "suzivot" sa medvjedima i ponašati se kao "gost u njihovoj kući".
Na primjer, hrana se ni pod kakvim okolnostima ne smije držati u šatorima.  Preporučuje se da se hrana koja se nosi strogo racionalizuje (ne nositi previše - bacanje hrane ne dolazi u obzir!), a višak se tokom noći i dana čuva u specijalnim karnisterima (buradima) daleko od šatora.  U opremljenijim kampovima postoje specijalne velike metalne kutije za čuvanje hrane.
Hranu ne smijete ostavljati niti u autu.  Jednostavno, za gladnog medvjeda ne postoji dovoljno bezbjedno auto ukoliko on u njemu nanjuši hranu.
Ambalažu od hrane ili bolje rečeno svo ljudsko smeće mora se vratiti u dolinu.
Narušite li neka od ovih pravila, bićete kažnjeni, a zavisno od težine prestupa, možete biti i odstranjeni iz planine.  Budete li ponavljali ovakve greške, pristup High Sierri neće vam biti dozvoljen - nećete moći kupiti dozvolu za kretanje. Ukoliko rendžeri u kampovima u planini primijete hranu u autu, auto će vam biti odvučeno u dolinu.

Pristup Whitney Portalu (8268ft=2520m) polaznoj tačci za tri "fourteenera".
U sredini, najistureniji je Mt Whitney (14497ft=4419m), a lijevo od njega Keeler Needle, Crooks Needle, Third Needle i Thor Peak (12307ft=3751m)

Mt Russell 4294m
Izuzetna ljepota High Sierre bila mi je dovoljna motivacija za vožnju više od 1000 km (u jednom smjeru).  Zanimljivo je da iako Mirza do ovih lijepih brda ima "svega" 200 milja (oko 300 km) treba mu svega 1-2 sata manje vožnje nego meni - razlog je "džungla na asfaltu" u LA. 
23. septembra prošle godine u Lone Pine rendžerskoj stanici na izvlačenju dozvola za Mt Whitney - najvišu planinu u "donjih" 48 američkih država (bez Alaske I Hawaja), nismo imali sreće.  Treba imati na umu da ovo područje godišnje posjećuje na desetine hiljada planinara tako da naše neraspoloženje za nedobivanje dozvole za Mt Whitney nije bilo veliko.  Naravno, uzeli smo dozvole za kretanje i noćenje i povezli se prema Whitney Portalu (8268 stopa = 2520 metara).  Osim za Mt Whitney (14497 stopa = 4419 metara), odavde polaze staze za još dva fourteenera: Mount Russell visok 14088 stopa (4294 metra) i Mount Muir visok 14012 stopa (4271 metar). 

Topografska karta pristupnog terena i Mt Russellu (14,088ft=4294m) - donja isprekidana plava linija, i Mt Whitneyu (14497ft=4419m) - crvena isprekidana linija. Profil pristupa Mt Russellu.

Naš izbor je pao na Mt Russell, vrh smješten svega 1 milju (1,6 km) sjeverno od Mt Whitneya.  Iz tih razloga dobar dio pristupa za ova dva vrha (do Iceberg Lake-a) je zajednički, što se vidi sa gornje slike - topografske karte.  Treba napomenuti da je ovo pristup Mt Whitneyu kroz Mountaineer's Route, a ne "Normalan" pristup tj. staza koja se održava.
Pristup ide kroz North Fork, sjevernu dolinu Lone Pine Creeka uporedo sa brzim planinskim potokom.  Zbog izobilja vode vegetacija je prilično bujna i otežava lagodan prolaz strmim terenom do Lower Boy Scout Lake-a na 10300 stopa (3139 metara) (dio od 1 do 1,7 milja na prikazu profila uspona). 
Od jezera se vegetacija naglo gubi i pristup ide velikim ispranim kamenim pločama preko kojih curi voda iz gornjih jezera.  Ta voda se zimi zaledi stvarajuci impresivne ledopade iznad ovih kamenih ploca.  To predstavlja odlično vježbalište za penjanje u ledu i mnogi ga često koriste.
Na sljedećem jezeru - Upper Boy Scout Lake na visini od 11350 stopa (3459 metara) smo postavili šator i prenoćili. 

Naš bivak na Upper Boy Scout Lake (11350ft = 3459m)

Na slici se osim našeg cilja - Mt Russella i pomenutog jezera, vidi i Mirza, veliki zaljubljenik prirode i fotografije te poznavalac High Sierre kakvog se rijetko može naći.  Još se rijeđe može naći čovjek sa takvim istančanim osjećajem za orijentaciju u planini.  Bilo mi je veliko zadovoljstvo boraviti u ovako lijepim krajevima sa takvim čovjekom.
Na vrh se može izaći i kroz ovaj kuloar, pri vrhu skrenuti desno (na sjever), izaći na greben i njime na vrh, kako je prikazano punom plavom linijom na topografskoj karti. 

Pogled na Mt Russell (14088ft=4294m) sa sedla prema Mt Whitneyu

Mi smo se odlučili za drugačiji pristup preko Iceberg Lake-a, sedla izmedju Mt Whitneya (Whitney - Russell Col na topografskoj karti) te južnom stranom na vrh (donja isprekidana plava linija na topografskoj karti).
Sutradan rano ujutro 24. septembra produžili smo do Iceberg Lake-a na visini od 12600 stopa (3840 metara).  Prethodnih dana sniježilo je tako da je teren bio malo poprašen snijegom.

Sjeverna strana Mt Whitneya (14497ft=4419m) sa Mt Russella (14088ft=4294m). 
U donjem lijevom uglu vidljiv je Iceberg Lake (12600ft=3840m), ulazna polovina i završni dio Mountaineer's Route.  U nastavku grebena, krajnje lijevo je Mt Muir (14012ft=4271m).

Sa tog mjesta moguće je produžiti na zapad u žljebinu koja vodi na Whitney - Russell greben, a onda grebenom lijevo (na jug) na vrh Mt Whitneya (crvena isprekidana linija na topografskoj karti) - Mountaineer's Route.  Naš odabrani pristup ide nešto desno (sjeverozapadno) na Whitney - Russell sedlo, najnižu tačku grebena.
Preostali dio pristupa se vidi na prethodnoj slici.  Najprije se treba neznatno spustiti, a zatim desnim krakom dugačkog sipara uvući se do pod stijenu i stijenom na greben, a odatle lijevo (na zapad) na vrh Mt Russella - 14088 stopa (4294 metra). 
Moram reći da još nisam bio na tako zanimljivom vrhu - sastoji se od desetina, kao nož oštrih grebenova.  Grebeni su istinski oštri i eksponiranost je impresivna.  Glavni greben ide nekoliko milja sa istoka i penje se sve do svoje najviše tačke na krajnjem zapadu.  U vrijeme jakih vjetrova čini mi se da ovdje nije nimalo ugodno boraviti.
Za razliku od vrha Mt Russella, vrh Mt Whitneya nije nimalo impresivan - kosa ravna ploha veličine nekoliko fudbalskih igrališta što je lijepo vidljivo sa gornje slike.  Vidljiv je, isto tako dobar dio opisane Mountaineer's Route (ulazna polovina i završni dio).  Krajnje lijevo je Mt Muir visok 14012 stopa (4271 metar), treći fourteener koji se može dosegnuti iz Whitney Portala.
Ovakav izgled Mt Whitneya i Needles (viđen iz profila - sa sjevera) je potpuno neočekivan nakon onakve slike iz doline.

Pogled na jug sa Mt Russella (14088ft=4294m): Upper Boy Scout Lake (11350ft = 3459m), lijevo i Iceberg Lake (12,600ft=3840m), desno; lijevo na horizontu Lone Pine Peak (12944ft=3945m), najviši u sredini Mt Langley (14026ft = 4275m) i krajnje desno Mt Muir (14012ft=4271m).

Pogledi sa vrha su fascinirajući.  Na gornjoj slici je dat jedan prema Mt Langleyu (14026ft = 4275m), naš cilj iz jula mjeseca.  Još jedna zanimljivost: iza leđa fotografa gornje slike je najviše jezero u USA - Tulainyo Lake na visini od 12822 stope (3908 metara), vidljivo na topografskoj karti.
Israel Cook Russell, po kome je Mount Russell dobio ime, je bio profesor geologije na Michigen Univerzitetu.  Da bi se dosegao vrh iz Whitney Portala kao ishodisne tačke treba se savladati 5820 stopa (1774 metra) visinske razlike. Čitav uspon je ocijenjen težinom 3.  Class 3 po Američkom sistemu ocjenjivanja je penjanje uz naglašenu upotrebu ruku; preporučljivo je alpinističko uže. 

Na izlazu iz North Fork u Lone Pine Creeku
neposredno prije Lower Boy Scout Lake-a (10300ft=3139m). Na horizontu, najistureniji je Mt Whitney (14497ft=4419m), lijevo od njega su Keeler Needle, Crooks Needle i Third Needle. Foto: Mirza Todorović

Mt Whitney 4419m
Zamoreni neizvjesnošću dobijanja dozvole za vrh Mount Whitneya, sve smo više razmišljali o zimskom usponu imajući na umu da u periodu od 1. novembra do 30. aprila dozvole za vrh nisu ni potrebne.  Nakon povratka sa Aconcague (22840ft=6962m) i sređivanja utisaka, krajem januara ove godine bili smo spremni za Mount Whitney visok 14497 stopa (4419 metara).  Međutim, tokom cijelog februara i marta svakog vikenda u tom području vladale su sniježne nepogode.  Pristupom kojim smo mi naumili jedan nestrpljivi planinar zaputio se još početkom zime i još uvijek se nije bio vratio!?  Konačno, trećeg vikenda u aprilu, vremenska prognoza nam je ostavljala mogućnost da se "provučemo između oblaka" do vrha.  Odlučili smo da to pokušamo iskoristiti.
U Lone Pine (3700ft=1128m) stigli smo oko ponoći, uzeli dozvole za kretanje i noćenje, prenoćili i rano ujutro oko 5 sati povezli se prema Whitney Portalu.  U periodu u kome se dozvole za vrh ne izdaju ne odrzava se ni pristupni put.  Nakon slalom vožnje između napadalog kamenja, nanose snijega na cesti nismo ni pokušavali probiti, ali smo se ipak uspjeli dovesti nadomak Whitney Portala.  Nosili smo krplje, a ja sam ponio i skije.
Odličnu reportažu sa dosta podataka i još boljih fotografija (ja bih joj stoga dodao podnaslov: Fotografija kao umjetnost) sa ljetnog, "normalnog" pristupa Mt Whitneyu Mirza je već objavio na ZONE-2000

Naš bivak neposredno prije skoka koji vodi na Iceberg Lake (12600ft=3840m). U pozadini lijevo Mt Whitney (14497ft=4419m) i Mountaineer's Route (MR) - zasnježena padina koja prelazi u žljebinu i izlazi na vrh. Skije sam iznio do vrha vidljivog dijela MR.

Sa staze koju je Mirza opisao odvojili smo se već nakon jedne milje (1.6 km) od Whitney Portala (8268 stopa = 2520 metara) i krenuli desno (zapadno) uz strmi North Fork u Lone Pine Creeku.  Dočekale su nas odmah velike količine snijega.  Kompletan pristup tog dana identičan je pristupu Mt Russellu i  već je opisan.  Kretanje zasnježenim strmim kuloarom North Forka, za što smo koristili krplje, bilo je jednostavnije nego u septembru, u "suhim" uslovima.  To je naročito bilo naglašeno nakon što sam na Lower Boy Scout Lake-u (10300 stopa = 3139 metara) stao na skije.  Cijeli naredni, u ljetnim uslovima prilično negostoljubiv teren, snijeg i vjetar su tako lijepo poravnali da je daljnji pristup bio pravo uživanje u poređenju sa ljetnim napornim nalaženjem prolaza između ogromnih kamenih blokova.  Čak je i vrijeme sa snijegom koji je na desetine puta počinjao i prestajao padati davalo posebnu draž ovom usponu. 
Zanoćili smo pod skokom ispod Iceberg Lake-a (12600 stopa = 3840 metara).  Našli smo malo "suhog" prostora koji vjetrovi opušu oko velikih kamenih blokova.  Imali smo vreće za spavanje i bivak vreće - šator nismo nosili.  Razvedrilo se i noć je bila izuzetno hladna zbog čega Mirza nije "oka sklopio".  Mada nije bila kalendarska zima sve je ovo ličilo na zimske uslove: bilans snježnih padavina ove zime bio je 609 inča sto je 15,469 metara - neuobičajeno puno i za Mt Whitney područje.

Pogled na Mt Whitney (14497ft=4419m) 22. aprila rano ujutro. Lijevo od njega su Keeler Needle (14239ft=4340 m), Crooks Needle (14173ft=4320 m) i Third Needle (14,108ft=4300 m).  Desno je ucrtana Mountaineer's Route. Foto: Mirza Todorović

Startajući ujutro rano oko 5 sati napravljen je pristup kroz Mountaineer's Route - prvu žljebinu desno (sjeverno) od vrha Mount Whitneya - označeno crvenom linijom.  Kada se izađe na greben (notch) pristup se penje narednih 60-tak metara lijevo (južno) sjevernim padinama do vršnog platoa.  Nagibi u snijegu se kreću od 45 - 50 stepeni.  Skije sam iznio do 80-tak metara ispod sedla u vrh vidljivog dijela MR gdje se izlazi na malo kamenitiji teren.  O promjenljivosti vremena najbolje govori podatak da unatoč kristalno čistom nebu tog jutra na startu uspona, za svega par sati, sa vrha se vidjelo još samo na zapad.
Na vrhu postoji mala kamena kuća - sklonište.  Vrata su bila otvorena i kuća napuhana snijegom bukvalno do krova.  Zanimljivo je da je na 70-tak metara zapadno od kuće na prostranom vršnom platou napravljen otvoreni zahod - najviši u USA. 
U povratku, bilo je lako naći skije, trebalo je biti malo oprezan u nalaženju spusta preko skoka ispod Iceberg Lake-a nalazeći se u sniježnom oblaku uz vidljivost od svega 10-tak metara, pokupiti bivak opremu (hranu su nam "rasturili" vjerovatno mrmoti i miševi - medvjede nisam zapazio u blizini!) i uz sve veću vidljivost i sve manje zaleđen snijeg odskijati pored desetina nadolazećih planinara (bila je subota) koji su očigledno imali istu ideju - pokušati uspon na vrh Mt Whitneya prije 1. maja kada je za pristup vrhu potrebna dozvola i kada se uvode dnevne kvote.
Uživanje u ski spustu prerastalo je u naporno odskijavanje ispod Lower Boy Scout Lake-a i ulaska u strmi North Fork.  Cijelo vrijeme sam skijao južnim padinama kuloara i doskijao na svega 10-tak metara od auta.

Završnih 60-tak metara Mountaineer's Route u sjevernoj strani Mt Whitneya (14497ft=4419m).

Skijanje u tom donjem dijelu, kroz sada već teški, mokri, aprilski snijeg, niz strme pošumljene padine, isprane kamene ploče, preko planinskih potoka koji huče ispod snijega umnogome me podsjetilo na tumaranje na skijama, uglavnom sa Hamom Šišićem, po našim vrletima Prenja, Treskavice, Bjelašnice, Hojte...
Ručak u Lone Pine-u "legao" je kao rijetko kada - nakon spusta od preko 10,000 stopa (10797ft=3291m) u svega par sati, uživali smo u proljetnom suncu dok su crni oblaci zaodjenuli Mt Whitney.  Kući, u Arizoni sam bio prije ponoći.
Sve u svemu. izvrsna tura!
Sutradan sam saznao da su se svi jučerašnji aspiranti za izlazak na vrh vratili zbog nevremena.  Naredni vikend ponavljač moga spusta na skijama naišao je u donjem dijelu, u North Forku na šator koji je upravo "isplivao" iz snijega.  U njemu je našao momka izgubljenog na početku zime - sa slušalicama na ušima utonuo je u "bijelu smrt".
Josiah Dwight Whitney, po kome je Mount Whitney dobio ime, bio je profesor geologije na Harvard Univerzitetu.  Da bi se dosegao vrh iz Whitney Portala kao ishodišne tačke treba se savladati 6223 stopa (1897 metra) visinske razlike. Čitav uspon kroz Mountaineer's Route je ocijenjen težinom 3.  Class 3 po Američkom sistemu ocjenjivanja je penjanje uz naglašenu upotrebu ruku; preporučljivo je alpinističko uže.
Dominantnost i monumentalnost Mt Whitneya može se lakše shvatiti iz naredna dva podatka:
Po topografskoj isturenosti / ispupčenosti (topographic prominence) (koja se definiše kao najmanja visina za koju se čovjek mora spustiti da bi se ponovo penjao ovaj puta na visi vrh) Mt Whitney je sa 10076 stopa (3071 metar) na drugom mjestu u "donjih" 48 američkih država (prvi je Mount Rainier u državi Washington).  Lista se može naći na:
http://www.peakbagger.com/list.aspx?lid=41203  
Po izoliranosti (koja se definiše kao udaljenost od višeg vrha ili terena) Mt Whitney je sa 1647 milja (2650 km) na prvom mjestu u "donjih" 48 američkih država, odnosno na 16. mjestu u svijetu, iza Mount Everesta, Aconcague. Lista se može naći na:
http://www.peakbagger.com/list.aspx?lid=301
Ne čudi zato prava opsjednutost ovog područja planinarima iz cijelog svijeta tokom cijele godine.