Pogled na kanjon Rakitnice u proljeće. Foto: A. Bajramović

Čarolija one "druge strane", privlačnost kojom zrači ono što je tamo skriveno, što je teško doseći, a što silno želimo istražiti, doživjeti... sve se to skoncentrisalo ovdje u kanjonu Rakitnice. Ta spoznaja nosi u sebi dovoljno pokretačkog naboja da joj se nemoguće oduprijeti...

Kanjon Rakitnice, uvijek drugačiji i uvijek nepredvidljiv! U tom prostoru postoji gotovo neograničen broj staza kojima se uglavnom kreće jako mali broj planinara. Razlog je, pogađate, nepristupačnost. Šteta, jer je kanjon, gledano upravo s tih najnepristupačnijih i najskrivenijih staza najljepši, bilo da se gleda s lijeve ili s desne strane, odozdo ili odozgo... Čovjek prođe jednom nekima od njih, pa gledajući drugu stranu kaže sebi da će slijedeći put proći tom "drugom stranom", da i nju upozna i istraži. E, jedna od takvih staza, od kojih "rastu zazubice", je i ona od Višnjevlja, preko Lopara na Visočicu. Ali prije nastavka, da pojasnim toponime: Višnjevlje je naselje čobanskih koliba u "srcu" kanjona. Ako gledamo iz Lukomira leži dolje desno, na drugoj strani doline, a nalazi se na visini od cca 800 m n.v.. Lopar je pak greben nadnešen nad kanjon Rakitnice, koji leži "pod devedeset" u odnosu na tok rijeke, a nalazi se otprilike u pravcu vrha Džamija na Visočici i koliba u Grušačkom polju. 

Obalj pod Oblacima. Foto: A. Bajramović

Ali da se vratim, gdje bih drugo nego na početak. Gledam(o) ti mi jednom prilikom "drugu stranu", onu visočičku i kažemo sebi: Slijedeći put idemo tamo! Sve izgleda jednostavno, doći od Bobovice do Višnjevlja, to smo već probali. Onda slijedi kraći i nadamo se lakši dio priječenja padina kanjona do pod Lopar, a potom Loparom na Grušačko polje.
Da je sve tako jednostavno, i nije: Prvo trebate pogoditi pravi termin, jer ovo nije mjesto gdje se može poći i proći kad nam padne na pamet. Zimi je sniježne strehe gotovo nemoguće preći (da ne govorim o lavinama i veoma strmim, ledenim padinama kanjona). Strehe vise grebenom Visočice dobar dio proljeća, pa je i to vrijeme prilično problematično. Ljeti je to, pak, prava džungla i ono malo staze je pratkično nevidljivo, tako da jedini prikladan period ostaje kasna jesen. U to doba lišće opadne pa se "staza" dobro vidi, a još nema snijega koji bi ometao prohodnost

Višnjevlje u jesen i Višnjevlje u proljeće (manja slika, klikni da uvećaš). Foto: A. Bajramović

I tako jednog novembra (tačnije 15-og 2009.) Haris, Hido i ja krenusmo iz Bobovice ka Višnjevlju, bez žurbe i sa uživanjem jer nam je staza do Višnjevlja već bila poznata, a ostavili smo prošli put i po neku žutu traku kao markaciju. Od Bobovice do Višnjevlja ima cca 4,5 h hoda, a prolazi se Mirkom, pa Usovišćem*, pa Vadetinom i dođe se do Orlića koji natkriljuje Višnjevlje.
Samo Višnjevlje odiše mistikom, daleko je zaista od svake civilizacije, u samom srcu planina Bjelašnice i Visočice, a opet je nekako pitomo, tim istim planinama zaštićeno od oštrih planinskih vjetrova, blage je klime i s dosta voća (!). Doduše voće je podivljalo, jer se kraj slabo pohodi, jedino poneki stočar iz Lukomira ponekad pobjegne ovamo, u svoju "mirnu luku". >

*Usov = domaći izraz za lavinu

"Dome, slatki dome" u jesen. Na manjoj slici je isti objekat snimljen u proljeće (klikni da uvećaš). Foto: A. Bajramović

U Višnjevlju smo u sumrak, ostaje nam kojih pola sata vremena da sakupimo granje za loženje prije nego se sasvim smrkne. Namjeravamo spavati u jedinoj osposobljenoj kolibi od njih nekoliko. Naizgled u propadanju, "obojena" patinom, vremenom, izložena vlazi, suncu, snijegovima i kišama, koliba nam ipak pruža sav potreban komfor: ima dva kreveta, peć, dva mala prozorčića, a bilesi je i lamperijom pokovana. Ama, čista desetka!
Prije nego pritisne noć, crna kako samo zna bit na ovako zabačenim mjestima i prije nego od nje pobjegnemo u carstvo snova, razmišljam o proteklom danu. Bilo je "onako", pada, ne pada, dobro za hodanje, ali bez sunca i sjenki da bi se mogla napraviti kakva zanimljivija slika.
Novi dan, nova nafaka. Laku noć!

Odlazak iz zaraslog Višnjevlja, nogu pred nogu. Foto: A. Bajramović

Sutra ujutro, odmorni i horni, krećemo prema Loparu. Staza na početku obećava dobar "provod"! U prvo vrijeme smo se probijali bukvalno metar po metar jer je sve zaraslo u neke "lijane". Srećom, zonu lijana ubrzo smijeni područje niskog rastinja, ali s obzirom da nema lišća, djeluje prohodnije, čak se i staza donekle vidi.
I tako priječimo kanjon, prolazeći čas kroz šipražje, čas kroz bukovinu i crnogoricu, uživajući u nenarušenoj prirodi i mirnom jesenjem danu. "Problem" je nastupio kada smo došli do ispod Lopara. Staza se gubi, strane oko nas su izrazito strme i nismo sigurni kuda da krenemo. Nadamo se da nećemo otići pogrešno pa da se moramo vraćati. "Posao" nam dodatno otežavaju i polomljene bukve - da li od lavine ili od požara, uglavnom leže u strminama i ne daju proći. Potreban je sav oprez, i zbog one stare narodne: "Ako se neko porvrijedi, zvali bismo mi GSS, ali kako im objasniti gdje smo"

Pogled sa Lopara na selo Lukomir. Foto: A. Bajramović

Grabeći i gramzajući i rukama i nogama izbismo nekako na Lopar, gdje nam je konačno "svanulo". Ovdje naletjesmo na stazu koja ide samim Loparom - vjerovatno njome lovci dolaze na Lopar iz pravca Grušačkog polja.
Na Loparu nas čak ogrija i popodnevno sunce, koje se doimalo još svjetlije i toplije nakon svježih i sjenovitih strimna iz kojih smo se, uz dozu sreće, izvukli, a prekrasni vidici mame da se zastane, gleda i upija. Ili bar užina... ovakve "staze" zahtijevaju toliko pažnje da na to čovjek i zaboravi.
Užina! 

Lopar - izlazak na Gornje polje. Foto: A. Bajramović

Iz pravca Lopara, pored uvijek interesantnog pogleda na kanjon Rakitnice i uzvodno i nizvodno, lijep je i pogled na Lukomir. To selo, sad ono "s druge strane" doima se kao ugniježdeno na rubu kanjona, pritisnuto oblacima, bijelim od dolazećih snijegova. I tu, tako zabačeno, daleko i visoko žive ljudi sa svojim svakodnevnim sitnim i krupnim brigama, običajima, nazorima... Kako im sve to sitno i "bezze" izgleda odavde! A kako tek "zabačeno" i beznačajno izgledamo mi njima s te "druge strane".
Impresivan je i pogled na visočički rub kanjona koji će se uskoro okititi velikim sniježnim strehama, barijerom koja u dogledno vrijeme neće više dozvoljavati ulazak ovamo.

Visočica, Čolakovića dolovi (desno je vrh Džamija). Foto: A. Bajramović

I prođe užina! Krenusmo, dalje valja preko Čolakovića dolova, pored Džamije na Jezera, preko Mandinog Vrela na Sinanoviće i uhvatiti kombi koji će nas odvesti do ispod Bobovice. Ovaj preostali dio puta od Čolakovića dolova do Sinanovića je prilično dug i zamoran, ali je zato ovaj kroz kanjon bio i više nego uzbudljiv.
I tako, u mrak smo u Bobovici, umorni, ali sretni i zadovoljni, nanovo opčinjeni divljom ljepotom kanjona Rakitnice. E, a sad nas opet čeka ona "druga strana".
Armin Bajramović, ranije objavljene reportaže o turama kroz kanjon Rakitnice:
- Duž kanjona Rakitnice - >
- Divljine i dubine Rakitnicie - >