Prilazak
Kao da mi je neko oduzeo svaku nadu, sve je odjednom izgledalo crno. Nikada neću doći kući. Osvanut će oni idiotski natpisi u novinama: "Voljeli su planinu, dali su joj sve!" Zašto mi je ovo trebalo?!
Prije nekoliko godina me suprug nagovorio da odemo penjati zaleđeni Skakavac. Bila je to divna avantura. Ono što mi se najviše urezalo u sjećanje nakon tog dana bio je lom i praštanje leda pod bajlama i derezama. Sedam dana poslije toga stres mi nije mogao ništa, sve sam frustracije bila izbacila iz sebe.
Namjera je bila pokušati ponovo te zime, pa iduće... i tako je prošlo sedam zima, ako ne i više. I svaki put kada osjetim da pištim iznutra ja se sjetim tog leda i pomislim: "Eh da mi je..."
Konačno ove godine, nakon kalkulacija, porodičnih previranja (preči mu je Damir nego ja) i dugog planiranja i skupljanja opreme (uvijek nešto fali) ponovo se ukazala prilika za penjanje leda, igrom slučaja ne na Skakavcu nego na Mokrim stijenama na Visočici. Nakon svih tih godina iščekivanja bila sam poprilično ravnodušna, bez pretjeranog uzbuđenja i bez velikih očekivanja. Kondicija mi nije bila na nivou i mislila sam da malo probam, dokle budem mogla, pa nazad... Ne mora se ništa popeti. Bitno je bilo penjati bez mnogo ulaganja i rizika.
Ledena pustoš
Oprema? Sve na broju! Ponoviti još jednom kako se prave štandovi sa dva i tri klina, ponijeti čokoladice i vodu, javiti pravim ljudima gdje i kada idemo i šta je planirano. Teško mi je bilo ostaviti dječake sa nanom: "Opet mama ode." Ali , radilo se o produženom vikendu, pa sam i to nekako prelomila.
Nekako smo krenuli. I stigli uz malo klizanja i problema sa autom (barem smo mislili da imamo probleme sa autom). Dočekao nas je ogroman vučjak u Tušilima, kog smo se jedva oslobodili, te lagano krenuli uz brdo. Sat, dva, tri, već sam bez daha i sa nogama kao od olova. Stigli smo pod "ledopad". Okruženje očaravajuće, netaknuti snijeg, nebo bez oblačka. Gledam vrhove okolo, vjetar na njima bacaka snijeg i uvija ga u mala tornada, predivno! Sviđa mi se što je "ledopad" u hladu i djeluje mi sigurno.
Pojedemo čokoladicu, napijemo se vode i vrijeme je za penjanje. Ne brinem se puno. Edin će voditi sve dužine, on već ima iskustva, bitno je da ga dobro pratim, gledam gdje ću se baciti ako padne, čak mi je i mobitel pri ruci da ga slikam ako bude prilike.
Pod Mokrim stijenama
Od straha i treme i dalje ni traga. Malo me hvata zima, stojim u hladu oznojena od hodanja. Edin kreće bez problema, prvi klin, drugi i... pad! Sve je OK (klinovi drže), nastavlja i uskoro pravi štand.
Jedva čekam da krenem. Ruksak na leđa, bajle u ruke i krećem. Konačno sam na ledu. Prvi klin izvrnem ekspeditivno (najviše me strah da mi klinovi i kompleti ne ispadnu). Na drugom već počinju problemi, led je strm i tvrd i od udaranja polako gubim snagu, a ne mičem se. Trajali su ti moji pokušaji dok mi se nije učinilo da nema svrhe. Pomislim da od ovoga nema ništa, izgleda da ne idem dalje odavde. Kažem Edinu da me spusti i sa suzama u očima siđem. Edin me nagovara da pokušam ponovo. Meni se mrznu ruke i plače mi se od bolova, mrzim sebe što nemam više snage i što ne treniram redovno, ali na kraju ipak odlučim da pokušam još jednom. Ovaj put se u meni probudi nekakav inat i odlučnost i činilo mi se da ću gristi led zubima ako bude trebalo. Hvatala sam komplete, pokušavala se povući prusikom, udarala, padala i konačno se približila izlazu iz najtežeg vertikalnog dijela (10 tak metara). Još jednom dobro zabijem bajle i - prošla sam.
Prva dužina
S obzirom da su mi podlaktice već utrnute od umora, počinjem tražiti "mekši" led i odlazim isuviše lijevo. Mislila sam da sam u dobroj poziciji i taman kad htjedoh da se izvučem, led je popustio, bajle nemilosrdno poletješe unazad, ruksak me je potegnuo i u klatno povukao naglavačke. Čičak na pojasu je označio kraj pada. Edin me pitao jesam li OK i da li sam se prepala. Rekla sam da nisam ni skontala šta se desilo, a već je bilo gotovo. Brzo sam došla do njega na štand. Visio je na dva ledna klina sa užetom preko nogu i sa širokim osmjehom. Izgledao je malo promrzao.
Moj uspon je trajao 90 minuta. Pogledala sam šta nas čeka i odakle smo krenuli i zamolila ga da zavrne još jedan klin. Sve mi je izgledalo nekako nesigurno. Trebalo je sada visiti na ledu, dok on popne slijedeću dužinu. Nisam se usuđivala sjesti u pojas. Bojažljivo sam gledala u klinove hoće li se početi izvrtati. Tišina, drhtavica i voda koja se čuje kako klokoće ispod leda... a ja sama, ni na nebu ni na zemlji, umorna do bola, pokušavam se skoncentrisati na uže i odagnati crne misli. Samo da mi je krenuti odavde, nikada se više neću upuštati u ovako nešto. Pazi na uže, pazi na uže...
Konačno se čulo: "OSIGURANAAA, KRENI!!!", i entuzijazam se vratio. Bilo mi je žao zbog onog trećeg klina kojeg je, umornih ruku, bilo jako teško izvrnuti, ali i to se nekako riješilo.
Druga dužina
Druga dužina je bila puno lakša i brzo sam stigla do Edina, iscrpljena, malo isprepadana, ali ipak zadovoljna. Dolina je već bila u sjeni i rekla sam mu da bih da izađemo iz stijena i leda i idemo snijegom, jer sam već bila umorna, a i kasno je, da što prije stignemo do vrha. Edin je rekao da to nije dobra ideja jer nema gdje napraviti štand i da nas čeka lakši dio penjanja i otišao. Pogled sa ovog štanda je bio predivan. Sa stijenom iza leđa smjestila sam se udobno u snijegu i bez obzira na visinu osjećala sam se nekako sigurna, čak sam i uživala.
Uže je brzo nestajalo i kada su ostala 3-4 metra viknula sam mu da je došao do kraja užeta. Kroz nalete vjetra sam ga jedva čula kako govori da to baš i nije sjajno. Uskoro je viknuo: "Kreni!" i ja sam ustala iz svog udobnog skrovišta i tek tada vidjela da je Edin ipak izašao iz smijera, prepriječio ledopad i krenuo prema izlazu desno. Tu se pojavio problem sa štandom. U snijegu i stijeni se nigdje nisu mogli koristiti ledni klinovi, a jedini suhi koji smo imali smo ostavili na drugom štandu. Napravio je štand sa bajlama, i rekao da je na mene red da vodim.
Treća dužina
Četvrta dužina je išla kroz strm i dubok snijeg. Kada sam došla do kraja, napravila sam nekakvu improvizaciju od štanda sa bajlama i jednim lednim klinom zaguranim u pukotinu u stijeni. Mrak je već padao, ali izlaz se nazirao i više nije izgledalo tako strašno. Bila sam jako umorna i svaki komad opreme mi je bio veliko opterećenje. Cipele, dereze i snijeg preko svega toga... jedva sam pomijerala noge. Bajle kao da su mi kontrolisale ruke, svaka po svom nahođenju. Još jedna dužina...
Sunce je već bilo zašlo kada smo stigli na vrh. Dočekao nas je nemilosrdan vjetar. Edin sav sretan i pun snage i oduševljenja hoće da se slikamo, a ja na rubu snaga doživljavam bolnu spoznaju: "Tek smo na pola puta!!!" Pala sam u depresiju i ruke su se objesile niz mene povučene bajlama koje su se činile teške po nekoliko kilograma. Ne znam šta sam očekivala na vrhu, valjda nisam mislila da ćemo doći tako daleko i nisam bila spremna ni na korak više uzbrdo. A uzbrdica je čekala kao jedini izlaz iz "nigdje" u kom sam se našla. Sjela sam snuždeno dok je Edin pakovao opremu i pokušala barem malo sakriti lice od vjetra. "Ja ne mogu dalje...
Nakon izlaska iz stijene
"Ne mogu više ni koraka... Pa hoće li ovaj vjetar barem malo stati... Ne, ja ne mogu sići, neko će morati doći po nas... helikopter možda!" Kao da mi je neko oduzeo svaku nadu, sve je odjednom izgledalo crno. Nikada neću doći kući. Osvanut će oni idiotski natpisi u novinama: "Voljeli su planinu, dali su joj sve!" Zašto mi je ovo trebalo?!
Ali moralo se dalje. Zbog uspona i vjetra Edin i ja smo hodali u navezi. Svaki korak je bio bolan i težak. Jedna uzbrdica, druga, treća... Vito nikako da dođe. Pokušala sam se utješiti govoreći sebi da smo svakim korakom sve bliže kući, djeci, toplom krevetu... Vjetar me obarao i svaki put mi se činilo da više neću moći ustati. Zamišljala sam svoje prijateljice koje su kući u toplom, gledaju TV, dječica se igraju okolo... Samo da vjetar bar malo stane... Eh da mi je poljubiti dječake još jednom.
Nekako je došao i Vito i taman kada se ukazala nada za malo lakši silazak vidjela sam Edina kako je zastao kao skamenjen. Blijedo je gledao u uski greben kojim smo morali proći, a provalije su zjapile sa obje strane. Vjetar je postajao žešći, a meni je odjednom sve postalo svejedno, ni straha ni volje, ionako nikada neću stići kući.
Krenuli smo bridom navezani, dok je jedno hodalo, drugo ga je osiguravalo zabijajući bajle u snijeg.
Šta sad!
Vrijeme je prestalo teći, vjetar je hučao i šibao, a ja sam hodala poput robota, bez nade, bez straha, bez volje... Pet koraka , pa čučni, zabij bajle u snijeg i tako u nedogled. Pričati sam prestala već odavno. A onda mi se učinilo da ide Edin previše udesno... Da li je moguće, počeo je silaziti! Pratim ga, 15-20 metara i nema više vjetra. Kao da je neko ponovo "upalio" sunce! NEMA VIŠE VJETRA!
Nastavili smo silaziti, vidjelo se selo u podnožju. Mojoj sreći nije bilo kraja. Više nisam bila ni umorna. I dalje navezani, silazili smo četveronoške niz strminu. Nakon nekog vremena nisu nam više trebale ni bajle ni dereze. Skinuli smo ih kada smo došli bili blizu šume. Zadnji dio puta sam skoro trčala. Na ulazu u šumu se začula sova, a mi smo zastali i okrenuli se da osmotrimo put kojim smo prošli. Bila je skoro ponoć. Predivna zvjezdana noć, bijeli vrhovi obasjani mjesečinom, šuma pod snijegom... Kao da sanjam. Onu odlučnost "Nikada više!" kao da je otpuhao vjetar...
Mirjam Al-Musa
Zahvaljujemo se Denisu i Damiru koji su u gluho doba noći došli po nas i vratili nas kući.