"Suha jezerina", grupa na putu ka "kampu" Trnovačko jezero

Grupa visokogoraca u pograničnom dijelu između BiH i Crne Gore. Tri osvojena vrha od 2000 metara, četiri dana boravka u i oko zone 2000 m, zima u svoj svojoj "raskoši"... Ipak, uz sav napor koji podrazumjeva tura takvog tipa, zaključak je jedinstven: Čarobno!!!

Područje uz granicu BiH i CG obiluje visokim, lijepim i izazovnim masivima, zimi slabo posjećenim

Ove zime u našim planinama bilo je lijepih tura, teških uspona, bilo pojedinačnih, bilo masovnih (Merorijal Lupoglav), alpinističkih uspona, pa čak i prvenstvenih (splićani u stijenama Pločnog na Čvrsnici). Ipak, jedna od egzotičnijih tura ove sezone bili su usponi grupe visokogoraca na vrhove oko najvišeg bosansko-hercegovačkog vrha Maglića, u pograničnom dijelu između BiH i CG. Tri uspona na vrhove preko 2000 metara, četiri dana boravka u i oko zone 2000 metara, zima u svoj svojoj težini i raskoši, bivakovanje vani...
Ipak, uz sav napor koji podrazumjeva jedna tura takvog tipa, zaključak je jedinstven: Čarobno!!! Pogledajte reportažu u nastavku...

Planina je dočekala uljeze odmjerenošću i ozbiljnošću. Nivo leda na Suhoj jezerini upućuje na to koliki bi tu mogao biti nivo vode.

Januar je, trinaesti, a snijega skoro da nema cijelim putem do Suhe, samo gusta magla i naša želja da se sa dolaskom dana sve oko nas razbistri. Krećemo naviše i tek nakon par sati hoda pod nogama se osjeti snijeg kako škripi. Makadamski put pored potoka Suhe je također bez snijega, lagano vijuga između Maglića sa jedne i Volujka sa druge strane.
U Suhoj jezerini nas je dočakao lijep prizor. Ispucala ledena kora debljine 15-ak cm pokrivena je tankim slojem snijega, taman dovoljnim da sigurnim korakom pređemo na "kopno", do druge strane, gdje planinarska marka pokazuje put dalje kroz šumu. Plavljenje Suhe je ostavilo kratkotrajne, ali nevjerovatne tragove u prirodi.

Trupci u pozadini nisu stovarište već poljedica djelovanja lavina. Hm, gdje smo ovo? Kuda idemo?

Trnovačko jezero kakvo se rijetko viđa. Ugođaj vrijedan i napora i rizika 

Na Trnovačkom smo. Snijega oko jezera ima petnaestak centimetara. Očekivali smo ga više u ovo doba godine, al' ne smeta ni ovako. Trnovačko jezero leži na oko 1517 metara nadmorske visine, a oko nas, dokle pogled doseže, izdižu se planinski masivi čiji vrhovi prelaze 2000 m. Ispred nas Maglić, planina sa najvišim bosanskohercegovačkim vrhom, desno ka jugu se vidi Trzivka i greben koji se prostire do vrha Trnovački Durmitor.
Jezero je pod ledom. Prvo oprezno, pa onda sve slobodnije ispitujemo koliko smijemo daleko ići po ledu. E, zato smo tu došli.

"E, zato smo tu došli..."

Zalazak sunca u okrilju dvotisućnjaka. Pogled na jedan od njih iz "kampa" Trnovačko jezero

Iza nas jugozapadno nalazi se Volujak sa svojim vrhovima, planina koja je zimi slabo posjećena. I mi smo imali čast da uživamo u njenim čarima. Volujak je jedna od nekoliko planina u tom dijelu preko koje se prostire granica između Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
"Kamp" smo podigli pored izvora blizu Novičine kolibe, koja može poslužiti u slučaju da zatreba i to mi ulijeva dodatnu sigurnost. Temperatura je nešto ispod nule, nema potrebe da se topi snijeg, dostupna nam je izvorska voda.

A hladnoća jutra biva podnošljivija pojavom rumenila koje pali krijeste okolnih vrhova 

Hladno? Ma, kakvi? 

Postavljamo šatore, jedan "armafleks", a ni dva nije na odmet (pogotovo za žene), topla vreća i pripremanje ruksaka za jutro.
Punimo termos boce čajem, a i vodom (da ne zaledi) ako temperature tokom noći padnu daleko ispod nule.
Odmah po dolasku Goca je naložio vatru, to je tek bila ljubav, ona na prvi pogled. Mi i vatra, iskre su letjele na sve strane. Svi su skinuli jakne na toj zabavi da ne bi slučajno, kao što se zna desit, jakne od skupih gore-tex materijala planule u tren oka.

Pogled na zaleđeno jezero dominira iz svih pravaca. Oni crteži, za koga li su? (Za nas, a i vas ;-)

Ono kad vrijeme "hoće, neće". Hoće... Hm, neće... ipak..

Nekoliko sati nakon ponoći, ustajanje. Pa, bilo je i laganijih ustajanja, moram priznati. Zoka je planirao polazak u 4 h, pa je tako i bilo. Prva dva sata išli smo po mraku, sa čeonim lampama, u koloni. Momci su se mijenjali na početku kolone po uputama koje nam je davala pametna sprava GPS, dok se nije skroz razdanilo. Onda smo mogli da se orjentišemo lakše, jer većina nas je ranije prolazila pored stočarskih katuna koji se zovu Rudinske kolibe, gdje nas je svitanje i zateklo.
Nekih dva do tri kilometra prije Bojanskih vrata odvajamo se lijevo, direktno uz padinu.

Strmina i prilično tvrd snijeg pod grebenom Trzivke. Vrijeme kao da ipak... mmm, hoće... 

Pogled na ostatak grebena. Još malo pa navezivanje. 

Propada se prilično. Sat pred izlazak na Trnovački Durmitor (2241 m.n.v.) snijeg je postao tvrđi i od tada pa do pred kraj ture dereze su bile obavezne. Treba li pomenuti da su i cepin, prusika, karabiner, kao i rezervne rukavice (uz to kapa, flis i sl.) bili neophodni. Momci nose i uže.
Trebalo nam je oko šest sati do vrha, koji nas je dočekao maglom, ali sa odličnim signalom, pa su i mobiteli proradili punom parom.
Za nastavak ture grebenom prema vrhu Trzivka (2333 m.n.v.) odlučilo se nas troje (Zoka, Hasna i Alma). Naredna četiri sata išli smo grebenom, priječili padine i uporno išli naprijed. Odjednom magla je počela da se diže. Sunce je obasjalo padine Bioča i pokazali su nam se Vitlovi u svojoj punoj ljepoti. Izgledali su nestvarno blizu, skoro pa da pomislim što ne bismo i do njih otišli. 

Kako vidite, vrijeme je na "našoj strani". Greben ćemo zagristi samo dok se pošteno izdišemo

Prostor, visine, horizonti... utisci koji se nose sa sobom dugo, zauvijek 

Na vrhu Trzivke smo oko 14:00 h, slikanje, razgledanje, maštanje, pa opet u krug. I onda vrijeme za polazak. Narednih tri do četiri sata idemo nizbrdo, dobro, ponegdje i uzbrdo, radosni smo, ali i umorni.
U šumi iznad jezera, ispod Šarene Lastve palimo čeone lampe. U daljini, kod kampa vidimo svjetlost baterija drugog dijela ekipe. Jedan od najljepših momenata je "svečani" doček na Trnovačkom Jezeru. Luka i Goca, obradovani što nas vide, izašli su pred nas sa toplim čajem i čokoladom. 

"3K", ako se neko možda sjeća šta to znači. Merak nema cijenu

Jedinstven alpski ugođaj! Doživljaj vrijedan napora i rizika (da ponovimo naučeno)

Subota jutro, nigdje ne žurimo. Imamo cijeli dan ispred sebe. Naš današnji cilj je Studenac (2294 m.n.v), jedan od vrhova Volujaka. Korak po korak, popeli smo se na greben koji vodi na vrh. Vjetar je umjeren. Nad Zelengorom su se nadvili tamni oblaci i nama je jasno da tamo pada kiša. Na drugoj strani prema Crnoj Gori i na jugu još je vedro, ali oblaci pristižu. Pažljivo biramo put, zaobilazimo kleku, jer snijeg nije dovoljno dubok da bi je sasvim pokrio. Malo po malo, stigli smo do kamene kupe (graničnog kamena) koja označava vrh Studenac. Tu nas je stigao oblak i nađosmo se u magli.
Ali, nije dugo trajalo, vjetar je odnio oblake na drugu stranu. U povratku prema kampu pogled je privlačilo zaleđeno jezero u svoj svojoj veličini.

Pitate, zašto napuštamo ovu raskoš kad nas doline baš posebno i ne privlače svojom jednoličnošću. Pa, vratit ćemo se...

Suha jezerina u povratku preobrazila se u ozbiljniju prepreku - čisti led koji se nije dao lako forsirati 

Nedelja jutro, veliko spremanje i povratak u "civilizaciju". Vraćamo se istim putem, pa ipak taj put više nije isti. Suha jezerina nam je pripremila iznenađenje. Tanki sloj snijega po ledenoj kori se istopio. Cijelo polje je prekriveno čistim sjajnim ledom, srećom ispucalim mjestimično. Trebalo nam je sat vremena da pređemo na drugu stranu, skoro pa mogu reći da je najopasniji dio ture upravo prošao. (Pokušajte zamisliti "špagu" sa rancem od 20-tak kg).
Time smo mogli ovu čarobnu zimsku avanturu smatrati okončanom

Oblačiti dereze u sred "panonije", e nećemo ni po cijenu "špage"... 

Tekst: Alma Jašar, foto: Zoran Novaković & Hasna Smječanin, februar 2011