(8848) Mount Everest

Mount Everest (tib. Qomolangma, nep. Sagarmāthā, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je planina na Zemlji (8848m) prema mjerenju visine od razine mora. Planina je dio lanca Mahalangur Himal, Himalaje u Aziji, locirana je na granici između zone Sagarmatha u Nepalu, i autonomne regije Tibet u Kini. Godine 1856., planini je dodijelilo službeno englesko ime po Georgeu Everestu, glavnom britanskom geodetskog nadzorniku Indije.

Najviša planina na svijetu privlači penjače svih profila, od iskusnih planinara do početnika koji su spremni platiti znatne svote profesionalnim planinskim vodičima radi uspješnog uspona. Planina, premda ne postavlja znatne tehničke teškoće pri usponu na standardnoj ruti (drugi vrhovi iznad 8000 m visine kao K2 ili Nanga Parbat znatno su teži), ipak skriva mnoge opasnosti, kao visinska bolest, vremenske prilike i vjetar. Do kraja penjačke sezone 2008., 2700 osoba ostvarilo je 4102 uspona na vrh. Penjači su znatan izvor turističkog prihoda u Nepalu, čija vlada nalaže svim budućim penjačima izdavanje skupe dozvole, po cijeni do 25 000 USD po osobi. Everest je do sada uzeo 210 života, uključujući i osmero koji su poginuli 1996. za vrijeme oluje na velikoj nadmorskoj visini. U "zoni smrti" uvjeti su toliko teški da su mnoga tijela poginulih ostavljena na mjestu. Neka od njih vidljiva su sa standardnih puteva uspinjanja.

Mount Everest ima dva glavna puta uspona, jugoistočni greben iz Nepala, i sjeveroistočni greben iz Tibeta, kao i mnoge druge manje korištene rute. Između dvije glavne rute, jugoistočni greben je tehnički jednostavniji i najčešće korišteni put. Tim putem koristili su se 1953. Edmund Hillary i Tenzing Norgay, prvim prepoznatim putem uspona, od petnaest otkrivenih do 1996.  Ipak, jugozapadni greben kao glavni put ka vrhu, bio je odabran uglavnom iz političkih razloga a manje stanjem na terenu, jer je kineska granica 1950-ih, nakon kineskog zauzimanja Tibeta, bila zatvorena za zapadni svijet. Većina pokušaja uspona poduzima se u svibnju prije ljetne sezone monsuna. 

Jugoistočni greben

Uspon preko jugoistočnog grebena započinje pješačenjem do baznog logora na 5380 m s južne strane Everesta u Nepalu. Ekspedicije najčešće lete iz Katmandua u Luklu (2860 m), te prolaze kroz Namche Bazar. Penjači tada pješače do baznog logora, obično šest do osam dana, što omogućava pravilnu visinsku aklimatizaciju radi sprečavanja visinske bolesti. Planinarsku opremu i zalihe nose jakovi, dzoovi (hibridi jaka) i ljudski nosači do baznog logora na ledenjaku Khumbu. Hillary i Tenzing, svoj uspon 1953. započeli su iz doline Kathmandu, jer tada nije bilo cesta dalje na istoku. 

Penjači provedu nekoliko sedmica u baznom kampu, aklimatizirajući se na visinu. Za to vrijeme, Sherpe i nekoliko penjača postaviti će konope i ljestve na nesigurnom strmom dijelu ledenjaka Khumbu. Gromade razlomljenog leda ("serak"), pukotine i putujući blokovi leda, strminu ledenjaka čine jednim od najopasnijih dijelova rute. Mnogi penjači i Sherpe poginuli su na tom mjestu. Radi smanjenja rizika, penjači uobičajeno započinju uspon znatno prije zore kada izvanredno niske temperature led zadržavaju na mjestu. Iznad strmine na 6065 m nalazi se Kamp I. 

Od Kampa I, penjači napreduju uzbrdo snježnom dolinom Western Cwm do podnožja strane Lhotse, gdje je na 6500 m postavljen Kamp II ili Advanced Base Camp (ABC). Western Cwm relativno je ravna, blago uspinjuća glacialna dolina, obilježena golemim poprečnim ledenim pukotinama u središtu koje sprečavaju direktan pristup prema gornjim predjelima Cwma. Penjači su prisiljeni prolaziti na krajnjoj desnoj strani blizu podnožja Nuptsea, malim prolazom poznatim kao "Nuptse corner". Western Cwm također se naziva "Dolina tišine" radi topografije područja koja uglavnom uklanja vjetrove s penjačke rute. Velika visina i vedar, bez vjetra, dan mogu Western Cwm za penjače učiniti nepodnošljivo vrućim. 

Od Kampa II, penjači se uspinju po strani Lhotse osigurani konopima do Kampa III, lociranog na maloj izbočini na 7470 m. Od tamo, još je 500 metara do Kampa IV na južnom prijevoju, na 7920 m. Od Kampa III do Kampa IV, penjači su suočeni s dva dodatna izazova: ogrankom "Ženeva" i barijerom "Yellow Band". Ogranak "Ženeva" je izbočina crne stijene oblika nakovnja, tako nazvana od švicarske ekspedicije 1952. Fiksirani konopi pomažu penjačima u penjanju preko tog snijegom pokrivenog stjenovitog sloja. "Yellow Band" je odsjek isprepletenih slojeva mramora, filita i škriljca, koji također zahtjeva oko 100 metara konopa za prelazak. 

Na južnom prijevoju, penjači ulaze u zonu smrti, te uglavnom raspolažu s najviše dva ili tri dana, koliko mogu izdržati na tim visinama, za pokušaj osvajanja vrha. Vedro vrijeme i slab vjetar ključni su faktori u odluci o pokušaju uspona. Ukoliko vrijeme nije povoljno unutar tih nekoliko dana, planinari su prisiljeni vratiti se, mnogi sve do baznog logora. 

Od Kampa IV, planinari započinju napad na vrh oko ponoći s nadom u njegovo osvajanje (još 1000 metara iznad) u roku 10 do 12 sati. Penjači najprije dostignu "balkon" na 8400 m, malu platformu gdje se mogu odmoriti i vidjeti planine na jugu i istoku u svjetlosti rane zore. Nastavljajući uz greben, planinari su suočeni s nizom impozantnih stjenovitih stepenica koje ih uobičajeno prisiljavaju skrenuti istočno u duboki snijeg, gdje je velika opasnost od lavina. Na 8750 m, mala kupola od snijega i leda označava južni vrh. 

Od južnog vrha, planinari prate vrlo oštar jugoistočni greben duž predjela poznatog kao "Cornice traverse", gdje je snijeg priljubljen u razmaknute stijene. To je opasnosti najizloženiji predio uspona, gdje bi pogrešan korak ulijevo mogao završiti padom od 2400 m niz jugozapadnu stranu, dok je neposredno desno 3050 m duboka strana Kangshung. Na kraju tog prelaska, na 8760 m isprečuje se stjenoviti zid nazvan "Hillary Step". 

Hillary i Tenzing, prvi planinari koji su prešli tu prepreku, postigli su to primitivnom penjačkom opremom i konopima. Danas, penjači se uspinju korištenjem pričvršćenih konopa koje su prethodno postavili Sherpe. Nakon prelaska, relativno je jednostavan uspon do vrha duž umjereno strmih snježnih padina - premda je izloženost opasnosti na grebenu vrlo velika, posebno prilikom prelaska vrlo velikih masa zaleđenog snijega koji strši iznad ponora. S povećanjem broja planinara posljednjih godina, "Hillary Step" često postaje usko grlo, s penjačima prisiljenim čekati duže vrijeme na vlastiti prolazak što stvara probleme uspješnom usponu na vrh i kasnijem silasku. Nakon zida "Hillary Step", penjači također moraju preći vrlo nesiguran stjenoviti predio s vrlo velikim spletom pričvršćenih konopa što može biti problematično pri lošem vremenu. Planinari uobičajeno provedu manje od pola sata na "vrhu svijeta", radi povratka u Kamp IV do sumraka, lošeg popodnevnog vremena ili ograničenih zaliha pomoćnog kisika.

Sjeveroistočni greben 

Ruta sjeveroistočnog grebena započinje na sjevernoj strani Everesta u Tibetu. Ekspedicije pješače do ledenjaka Rongbuk, te postavljaju bazni logor na 5180 m nadmorske visine, na šljunčanoj ravnici neposredno ispod ledenjaka. Pri usponu do Kampa II, planinari se uspinju središnjom morenom ledenjaka Rongbuk do podnožja Changtsea, na otprilike 6100 m. Kamp III (ABC - Advanced Base Camp) smješten je ispod sjevernoj prijevoja na 6500 m. Da bi dosegli Kamp IV na sjevernom prijevoju, na visini od 7010 m, penjači prilaze ledenjaku pri dnu prijevoja gdje se koriste pričvršćeni konopi. 

Od sjevernog prijevoja, planinari napreduju stjenovitim sjevernim grebenom da bi postavili Kamp V na oko 7775 m. Ruta prelazi sjevernu stranu u dijagonalnom usponu do dna barijere "Yellow Band" dosezanjem lokacije Kampa VI na 8230 m. Od Kampa VI, penjači poduzimaju konačni napad na vrh. Planinari se suočavaju s teškom prečnicom od dna prve faze: 8500 - 8535 m, do najtežeg dijela uspona, druge faze: 8577 - 8625 m. (Druga faza uključuje pomoć pri usponu nazvanoj "Kineske ljetve", metalne ljestve koje je polu-permanentno postavila grupa kineskih planinara 1975. Od tada skoro su stalno na tom mjestu, te ih koriste doslovno svi penjači na ruti). S pređenom drugom fazom, jednostavnija je treća faza na 8690 - 8800 m. Jednom iznad tih etapa, sam vrh se osvaja snježnom padinom do 50 stupnjeva nagiba, do krajnjeg grebena duž kojeg se osvaja vrh.

Usponi

Sjeverni pristup planini otkrio je George Mallory tijekom prve ekspedicije 1921. Bila je to istraživačka ekspedicija bez opreme za stvarne pokušaje uspona na planinu. S Malloryjem kao predvodnikom (i stoga prvim Europljaninom koji je zakoračio na obronke Everesta) dosegli su 7007 metara sjevernog prijevoja, odakle je Mallory istražio put ka vrhu, ali grupa nije bila spremna za velike rizike daljnjeg uspinjanja te se je vratila. 

Britanci su se vratili radi ekspedicije 1922. George Finch prvi je puta planinario koristeći kisik. Uspinjao se znatnom brzinom od 290 m na sat, te dosegao visinu od 8320 m, što je bio prvi ljudski uspon iznad 8000 metara. Mallory i Felix Norton poduzeli su i drugi neuspješni pokušaj, kada je grupu penjača pogodila lavina, te je sedam lokalnih nosača poginulo. 

Slijedeća ekspedicija organizirana je 1924. Mallory i Bruce, početni pokušaj osvajanja morali su napustiti kada je loše vrijeme spriječilo postavljanje Kampa VI. Sljedeći pokušaj poduzeli su Norton i Somervell koji su se penjali bez kisika po savršenom vremenu, prešavši sjevernu stranu do Great Couloir (također Norton Couloir). Norton je dosegao 8558 m, premda je posljednjeg sata napredovao samo oko 100 m . Mallory, koji je nosio opremu s pomoćnim kisikom za posljednji pokušaj, izabrao je mlađeg Andrewa Irvinea kao partnera. 

Dana 8. juna 1924. George Mallory i Andrew Irvine poduzeli su pokušaj osvajanja preko rute sjevernog prijevoja/sjevernog grebena/sjeveroistočnog grebena odakle se nikada nisu vratili. 1. maja 1999., Istraživačka ekspedicija Mallory and Irvine (Mallory and Irvine Research Expedition) pronašla je Malloryjevo tijelo u snježnom bazenu na sjevernoj strani, ispod i zapadno u odnosu na tradicionalnu lokaciju Kampa VI. Planinarsku zajednicu razdirale su kontroverze oko pitanja dali je jedan ili obojica penjača dosegao vrhu 29 godina prije potvrđenog uspona (i sigurnog silaska) na Everest Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya 1953. 

Godine 1933., britanska milijunašica i bivša showgirl, Lady Houston, financirala je Houston Everest Flight of 1933, te je formacija zrakoplova predvođenih Markizom od Clydesdalea preletjela Everest u nastojanju da postave britansku zastavu na vrh. 

Prve ekspedicije - kao dva neuspješna pokušaja Brucea 1920-ih, i dva neupjela pokušaja Hugha Ruttledgea 1933. i 1936. - nastojale su ostvariti uspon na planinu iz Tibeta, preko sjeverne strane. Pristup sa sjeverne strane zatvoren je za ekspedicije 1950., nakon što su Kinezi preuzeli kontrolu nad Tibetom. 1950., Bill Tilman i mala grupa koja je uključivala Charlesa Houstona, Oscara Houstona i Betsy Cowles poduzeli su istraživačku ekspediciju na Everest preko Nepala duž puta koji je do danas standardni pristup Everestu s juga. 

U proljeće 1952., Švicarska ekspedicija predvođena Edouardom Wyss-Dunantom, dobila je dopuštenje za uspon iz Nepala. Ekspedicija je ustanovila rutu preko ledene padine ledenjaka Khumbu i popela se do južnog prijevoja na visini od 7986 m. Raymond Lambert i Sherpa Tenzing Norgay uspjeli su doseći približnu visinu od 8595 m na jugoistočnom grebenu, postavivši novi visinski rekord. Tenzingovo iskustvo bilo je korisno kada je angažiran u britanskoj ekspediciji 1953.

Prvi uspješan uspon Tenzinga i Hillaryja

Godine 1953., deveta britanska ekspedicija, predvođena Johnom Huntom, vratila se u Nepal. Hunt je odabrao dva para penjača radi pokušaja osvajanja vrhunca. Prvi par, Tom Bourdillon i Charles Evans, 26. maja 1953. popeli su se do visine unutar 100 metara od vrha, ali bili su prisiljeni vratiti se radi iscrpljenosti. Kao što je bilo zamišljeno, njihov proboj, istraživanje puta i dodatne zalihe kisika, bili su od velike pomoći sljedećem paru. Dva dana kasnije, ekspedicija je poduzela drugi i konačni napad na vrh s drugim parom planinara, Novozelađaninom Edmundom Hillaryjem i nepalskim Sherpom Tenzingom Norgayem. Dosegli su vrh u 11:30 po lokalnom vremenu, 29. maja 1953., rutom preko južnog prijevoja. U to doba, obojica su uspjeh priznali timskim naporima cijele ekspedicije, ali nekoliko godina kasnije Tenzing je otkrio da je Hillary prvi zakoračio na vrh. 

Vijest o uspjehu ekspedicije dosegla je London na dan krunidbe Elizabete II., 2. lipnja 1953. Pri povratku u Katmandu nakon nekoliko dana, Britanac Hunt i kao Novozelađanin - podanik kraljice Elizabete II - Hillary, doznali su da su im dodijeljeni plemićki naslovi Ordenom Britanskog Carstva (Order of the British Empire). Tenzingu, podaniku nepalskog kralja, dodijeljeno je britansko odlikovanje George Medal. Hunt je kasnije postao life peer u Velikoj Britaniji, dok je Hillary bio jedan od osnivača Ordena Novog Zelanda (Order of New Zealand).

Prvi usponi bez dodatnog kisika

Dana 8. maja 1978., Reinhold Messner iz Italije i Peter Habeler iz Austrije, ostvarili su prvi uspon bez dodatnog kisika, rutom jugozapadnog grebena. Dana 20. augusta 1980., Messner je prvi dosegao vrh u samostalnom usponu, bez dodatnog kisika ili pomoći, na težoj sjeverozapadnoj ruti preko sjevernog prijevoja, sjeverne strane i Great Couloira. Uspinjao se potpuno sam tri dana od svog baznog logora na 6500 m.

Prvi uspon po zimi

Godine 1980., poljski tim predvođen Andrzejom Zawadom, Leszekom Cichyjem i Krzysztofom Wielickijem ostvario je prvi uspon na vrh tijekom zimske sezone. 

Slijetanje helikoptera 2005.

Dana 14. maja 2005., francuski pilot Didier Delsalle sletio je helikopterom Eurocopter AS 350 B3 na vrh Mount Everesta i poletio nakon četiri minute. S rotorima stalno u pogonu, ostvario je "lebdeće slijetanje" ("hover landing"), radi prevelikog rizika slijetanja punom težinom letjelice na snijeg. Tom prilikom postavljeni su svjetski rekordi za rotokopter, za najviše de facto slijetanje i najviše formalno polijetanje. Delsalle je također, dva dana ranije, izveo polijetanje s južnog prijevoja. Neki novinski izvještaji ukazali su da je izvještaj slijetanja na vrh bio zabuna s južnim prijevojem.

Kontroverza Davida Sharpa, 2006.

Planinar invalid Mark Inglis otkrio je u intervjuu 23. maja 2006., da je njegova grupa penjača, kao i mnoge druge, prošla 15. svibnja te godine kraj planinara u nevolji, Davida Sharpa, koji se sklonio ispod stršeće stijene 450 metara ispod vrhunca, bez da su mu pokušali pomoći. Otkriće je rasplamsalo veliku debatu o planinarskoj etici, posebno u vezi Everesta. Penjači koji su ga napustili izjavili su da bi spašavanje bilo uzaludno i uzrokovalo samo još više pogibija. Većinu ove kontroverze zabilježio je Discovery Channel za vrijeme snimanja televizijskog programa "Everest: Beyond the Limit". Ključna odluka koja je utjecala na sudbinu Sharpa prikazana je u programu, kada je penjač pri silasku s vrha, Max Chaya, radio vezom javio svome menadžeru u baznom logoru da je pronašao planinara u nevolji. Nije ga mogao identificirati, jer se Sharp odlučio na samostalan uspon bez ikakve podrške. Menadžer je u baznom logoru pretpostavio da je Sharp dio grupe koja ga je napustila, te je svom penjaču objasnio da nema mogućnosti da bi mu mogao pomoći. Kako se Sharpovo stanje tijekom dana pogoršavalo dok su drugi planinari pri silasku prolazili kraj njega, smanjivale su se šanse za spašavanje. Radi smrzotina na nogama nije mogao hodati, dok planinari koji kasnije silaze imaju manje zalihe kisika i bez snage su da pruže pomoć. Potom je bilo prekasno da se bilo koji Sherpa vrati i pomogne mu. Najbitnije, Sharpova odluka da se odrekne bilo kakve podrške nije mu pružala mogućnost oporavka. 

Dok je debata bjesnila, 26. maja australski planinar Lincoln Hall pronađen je živ, nakon što je dan ranije proglašen mrtvim. Pronašla ga je grupa od četiri penjača (Dan Mazur, Andrew Brash, Myles Osborne i Jangbu Sherpa), koja je odustavši od svog pokušaja uspona, ostala s Hallom i spustila se njim i grupom od 11 Sherpa poslanih da ga odnesu niz planinu. Hall se kasnije potpuno oporavio. Od tada je zabilježeno još sličnih akcija, uključujući kada je 21. maja 2007. kanadski planinar Meagan McGrath inicirao spašavanje na velikoj visini Nepalca Usha Biste.

Razni rekordi

Prva žena na vrhu bila je 1975. Japanka Junko Tabei. Najmlađa osoba na vrhu Mount Everesta 13 godišnji je Jordan Romero koji se popeo u maju 2010., dok je prema podacima nepalske vlade, najmlađa žena na vrhu Mount Everesta bila Ming Kipa Sherpa, 15 godišnja Sherpa djevojka. Apa Sherpa drži rekord po broju osvajanja vrha, do maja 2010. - 20 puta. 

Najbrži uspon preko sjeveroistočnog grebena ostvario je 2007. austrijski planinar Christian Stangl, kojemu je za distancu od 10 km između Kampa III i vrha, bilo potrebno 16 sati i 42 minute, neznatno manje od rekordnih 17 sati talijana Hansa Kammerlandera iz 1996. Oba penjača uspon su ostvarila samostalno i bez dodatnog kisika. Najbrži uspon sa pomoćnim kisikom preko jugoistočnog grebena ostvario je 2004. Nepalac Pemba Dorjie Sherpa, za 8 sati i 10 minuta na 17 kilometara uspona. Najbrži uspon bez dodatnog kisika preko jugoistočnog grebena postigao je Francuz Marc Batard, kojemu je 1988. bilo potrebno 22 sata i 30 minuta. 

Prvi spust na skijama ostvario je 2000. godine Slovenac Davo Karničar. 

Najstariji penjač, uspješno na vrhu Mount Everesta, je 76-godišnji Min Bahadur Sherchan, koji je uspon postigao 25. svibnja, 2008. sa nepalske strane. Sherchan je oborio rekord Katsusukea Yanagisawe iz 2007. 

Prvi Hrvat na vrhu Mount Everesta, kao član jugoslavenske ekspedicije bio je 1979. Stipe Božić, koji je svoj uspjeh ponovio i 1989. Godine 2009. na vrh su se s južne strane popele sestre Darija i Iris Bostjančić, članice hrvatske ženske ekspedicije "Mt. Everest 2009".] Dva dana kasnije, 21. svibnja, još su dvije članice hrvatske ženske ekspedicije, obije pripadnice Hrvatske gorske službe spašavanja, Ena Vrbek i Milena Šijan osvojile vrh, što Hrvatsku čini jedinom zemljom na svijetu iz koje se na najviši vrh svijeta popelo više žena nego muškaraca. 

Zona smrti

Iako se uvjeti koji neku zonu razvrstavaju kao zonu smrti primjenjuju i za Mount Everest (visine iznad 8000 m), znatno je teže za planinara preživjeti u zoni smrti Mount Everesta. Temperature se mogu spustiti na vrlo niske vrijednosti, što može rezultirati smrzotinama bilo kojeg dijela tijela izloženog zraku. Radi tako niskih temperatura, snijeg je u nekim područjima zaleđen te su također moguće i pogibije radi padova i klizanja. Snažni vjetrovi na velikim visinama također su potencijalna opasnost za penjače. Atmosferski pritisak na vrhu planine, samo je trećina vrijednosti pritiska na razini mora, što znači da je na raspolaganju također i samo trećina kisika u odnosu na razinu mora. 

U maju 2007., istraživački projekt Caudwell Xtreme Everest poduzeo je medicinsko istraživanje razine kisika u ljudskoj krvi na velikim visinama. Preko 200 dobrovoljaca popelo se do baznog logora na Everestu gdje su izvedeni razni medicinski testovi. Manji tim također je izveo pokuse na putu do vrha. 

Čak i u baznom logoru niska razina raspoloživog kisika ima direktni utjecaj na stepen zasićenja kisika u krvi, koji je na razini mora obično 98% do 99%, dok u baznom logoru između 85% i 87%. Uzorci krvi uzeti na vrhu pokazali su vrlo niske razine prisutnog kisika. Kolateralni efekt niske razine kisika je znatno povećan ritam disanja, od 20-30 udisaja na minutu do 80-90, što samo po sebi dovodi do iscrpljenja. 

Manjak kisika, iscrpljenost, ekstremna hladnoća, i opasnosti planinarenja, svi doprinose gubitcima života. Osoba koja je ozlijeđena tako da ne može hodati, u ozbiljnoj je nevolji jer je vrlo rizično nekoga nositi, i većinom nemoguće koristiti helikopter. Osobe koje poginu za vrijeme uspona uglavnom se napuste. Oko 150 tijela nije nikada pokupljeno. Nije neuobičajeno pronaći tijela blizu standardnih puteva uspona.

Korištenje boca s kisikom

Većina ekspedicija iznad 8000 metara koristi maske s kisikom i boce. Uspon može biti ostvaren i bez dodatnog kisika, ali tako se povećava rizik za planinare. Ljudi s malo kisika ne razmišljaju jasno, dok kombinacija ekstremnih vremenskih prilika, niskih temperatura i strmih obronaka često zahtjeva brze i precizne odluke. 

Korištenje boca s kisikom radi uspona na Everest smatra se kontroverznim. George Mallory osobno je opisao korištenje kisika nesportskim, ali kasnije je zaključio da je uspon nemoguć bez, te ga je kasnije koristio. Kada su Tenzing i Hillary 1953. ostvarili prvi uspješan uspon, koristili su boce s kisikom. Sljedećih 25 godina, pomoćni kisik smatran je standardnom opremom za bilo koji uspješan uspon. 

Reinhold Messner bio je prvi planinar koji je 1978. tu tradiciju prekinuo, te s Peterom Habelerom, ostvario prvi uspješan uspon bez kisika. Kritičare koji su tvrdili da je sisao mini-boce kisika - tvrdnje koje je Messner odbacio - ušutkao je 1980. samostalnim usponom, bez dodatnog kisika, na težoj sjeverozapadnoj ruti. 

Posljedice nesreće 1996. dodatno su pojačale debatu. Knjiga "Into Thin Air" Jona Krakauera, izrazila je autorovu osobnu kritičnost prema korištenju boca s kisikom. Napisao je da pomoćni kisik omogućava pokušaje uspona nekvalificiranim penjačima, što dovodi do opasnih situacija i više pogibija. Katastrofa 1996. djelomično je uzrokovana velikim brojem planinara (tog dana 34) u pokušaju uspona, što je stvaralo uska grla na Hillary Step i usporilo mnoge penjače, od koji je većina dosegla vrh nakon 14 sati, uobičajenog vremena za povratak. Predložio je zabranu boca s kisikom osim za slučajeve opasnosti, tvrdeći da bi to smanjilo i rastuće zagađenje na Everestu - mnoge boce ostavljene su na obroncima - i udaljilo od planine nekvalificirane penjače. 

Katastrofa 1996. također je naglasila ulogu vodiča u korištenju boca s kisikom. Odluku vodiča Anatolija Boukreeva da ne koristi kisik oštro je kritizirao Jon Krakauer. Boukreeve pristaše (među kojima i G. Weston DeWalt, koautor knjige "The Climb") tvrde da korištenje kisika daje lažan osjećaj sigurnosti. Nasuprot tome, Krakauer sa svojim pristašama tvrdi da bez boca s kisikom, Boukreev nije bio sposoban direktno pomoći silazak svojih klijenata. Tvrdili su da je Boukreev izjavio da silazi s klijentom Martinom Adamsom,  ali neposredno ispod Južnog Vrha, Boukreev je ustanovio da Adamsu ide dobro te je ubrzao silazak, ostavivši Adamsa iza sebe. U knjizi "The Climb", Adams je izjavio: "Za mene, to je bila rutina, Anatolji pored i ja nismo imali problema s time".