Željeznički most preko Neretve-Gostovišče i brdo Krstac-postcard              

Mnogo nam je čudno što, u putopisima brojnih putopisaca, koji  su kroz duga stoljeća gazili bosanskom zemljom, ne nalazimo gotovo nijednog bližeg opisa bosansko-hercegovačkih planina, nijednog oduševljenog usklika za njihove ljepote. 

Njihovi opisi su posvećeni ljudima i gradovima u koje idu. Putopisci XVI stoljeća (Kuripešić, Zeno i dr.) daju nam malo podataka o planinama Bosne i Hecegovine. Nešto više od stotinu godina kasnije M.Quiqlet je mnogo opširniji. Pružajući dragocjena obavještenja o prelasku preko Morina, o Boračkom jezeru, o teškom probijanju po snijegu i vjetru preko Ivan sedla, te napokon o usponu na opasnu i tešku planinu koju zovu Romanija ašeri (strašna Romanioja). Dok nam Martin Đurđević daje samo jedan šturi opis prelaska preko Zijemlja i Boračkog jezera na putu iz Mostara u Sarajevo.

Nekoliko godina prije Fra Antuna Kneževića poznati bosanski političar i književnik Fra Grga Martić u svojim memoarima nam vrlo slikovito ali neprecizno opisuje svoj neuspjeli pokušaj prelaska preko Boraka i Prenja ka Mostaru.

Poslije odlaska dra Otta Blaua iz Sarajeva pojavljuje se, tako barem izgleda, posljednja planinarska figura turskog perioda bosanske historije, slavni engleski arheolog Artur Dž. Evans (1851 - 1941). Evans prolazi u kolovozui i rujnu 1875 pješice kroz Bosnu dolinom rijeke Bosne i Neretve. Iako se nije penjao ni na jednu značajniju planinu, ipak čitav njegov jedinstveni poduhvat ima eminentno planinarsko obilježje.

U praskozorje planinarstva Bosne i Hercegovinme, Sarajevski list objavio je planinarsko štivo nepoznatog autora, 12. i 15. Rujna 1897 godine. Nepoznati pisac, bez obzira koliko je bio motiviran publicističkim željama, ima eminentno planinarsko obilježje. 

Istorijski članak u cjelosi predstavljam čitaocima koji vole i cijene našu planinarsku ostavštinu.                                                                                                                

,,Naša domovina Bosna i Hercegovina okićena je bajnim predjelima, kojima se divi svaki, koji je imao prilike, da prođe kroz ove krajeve, ali da provede u njima neko vrijeme.

Mi koji smo se ovdje rodilii i odrasli ne znamo se koristiti tom ljepotom i božjim darom, koliko se koriste a u tom uživaju drugi, obrazovaniji narodi, koji iz dalekih krajeva dolaze preko ljeta ovamo, da se prijatno provedu i odmore.

Mnogi ovdje poprave svoje narušeno zdravlje, a dosta ih je, koji dođu, da proučavaju narod, život, običaje, razne starine i narodna predanja ili sobom nose prikupljene lijepe zbirke iz prirode.

Između takijeh mjesta ističe se i Jablanica, selo, u konjičkom kotaru, nedaleko od Mostara, u kršnoj Hercegovini na željezničkoj pruzi Mostar-Sarajevo. Udaljena je 49 km od Mostara, što iznosi 2 sahata vožnje.

Nad morskom površinom leži visoko 199,60 m. Jablanica zase čini jednu općinu (džemat) pod koju dolaze sela: Donja Jablanica, Podbrežje, Jeličići, Zlate i Baćina.

Kroz Jasblanicu protiče, od sjevera prema jugu, hučna Neretva, u koju se, s desne strane, uljeva potik Doljanka. S lijeve strane, omah uz Neretvu, dižu se, nebu pod oblake, gorostasna, strmovita i visoka brda, planine i krševa, išarana po gdje-gdje vinogradima, čudeči se, kako je tu mogla ikako kročiti čovječija noga. 

Strah i nesvjest spopadne čovjeka  i na sred otvorena polja, u ravnici – kad pogleda samo gore, na one visine i strmen, i još kojeg čovjeka, gdje, kao mrav, oprezno korača i radi oko vinograda.

Čini se. ne dao Bog, da se dolje otisne, ni koščica mu ne bi čitava ostala. S desne strane Neretve prostiru se plodne njive i livade, obrubljene svud u naokolo gajevima, iz kojih se razliježe veselo ptičije pjevanje.

Tuda je vrlo ugodna šetnja, osobito iz jutra, a i u veče, kad zahlada, udišući svježa vazduha i osjećajući u grudima radost i raspoloženje.

Pa još, dragoviću moj, ako sa nekoliko drugova nađeš kad-god tu uveče, na jedno janje smažete, e nije drukčije, nego se topiš od miline.

Doljanka je vrlo omiljen potok, jer mnogo privlači, da mu se dođe i da malo kraj njeg u hladu posjedi, a ko je oran, može tu naći i zgodna mjesta za kupanje kao u kakvim banjama.

Lijepo je pogledati, osobito iz jutra, a i u veče, seljake i seljane, kako navraćaju vodu na svoje njive i livade, malo dalje čuješ lupu vodeničkog kamena u malenim i niskim mlinicama, a po zelenim i cvjetnim brdašcima iskupila se vesela seoska mladež, čuvajući mirne ovce i jaganjce ili nestašne bradonje jarce i kozliće.

Jedne zahvaćaju vodu i pune burila, druge bijele platno i meću konoplju u močilo.

Ori se vesela pjesma, šala i smijeh, a povrh svega toga veseli pastir sjeo na humku, izvijajući prijatne zvuke iz napuhanih dipala.

 Mostovi preko rijeke Doljanke, željeznički i cestovni-postcard

Svud, unaokolo ,okićena je Jablanica kitnjastvim brdima i planinama što joj daje vrlo divan izgled.

Držim, da će se rijetko naći koji putnik, a da ne ode na brdo Krstac, koje se uzdiže na lijepoj strani Neretve, istočno od Jablanice, a od prilike do 150 m visoko od nje.

Na vrh njega podignuta je lijepa hladnica, paviljon. Treba čitav sahat, dok se gore popne po vijugavom putu, koji je naročito za to uređen, kako bi stranci mogli izlet praviti.

Cijelijem putem namještene su u izvjesnim razmacima, lijepe klupe za odmaranje.

Put vodi kroz sami goli krš, kamen, lisnik, te se u toliko još teže penjati, a osobito, kad pripeče božija zvijezda, e, misliš, oči će ti iskočiti, a kipti znoj, kao da si sav u goloj vodi.

Ali, što čovjek vidi truda, dok se gore popne, u toliko to sve poslije radije snosi, uživajući, kad se dođe željenog mjesta.

Seljak, koji nam je nosio u torbi po gdješto jela i pića reći će usput: Ja vrućine gospodare?

Vrućina, brate, sveosve! E, vjeruj, ne bi drugi put nizaša’ gore ni sa dva groša.

Ja se na to malo nasmijah, a u sebi mišljah, za koiko bi ja gore uzašao, pa počeh uspoređivati s njega i mene, njegov život i stanje sa mojim, njegovu zaradu i moju, njegov groš i moj.

Dođe mi teško i žao. Žalio sam njega, a sebe nisam odobravao.

Ma često puta, što više imamo to sve više tražimo i sve manju vrijednost novcu odajemo, iako mnogi od nas s teškom mukom zarađujemo ono svoje mjesečne plate, s kojom se jedva može na kraj izlaziti.

A kako li je tek seljaku., osobito kad mu godina slabo rodi žitom, lozom i ostalijem, što mu je jedini oslonac i pouzdanje.

O tome dosta govore ta njegova dva groša. E oćemo li se malo odmarati na ovoj klupi u hladovini, povikaše neki iz družine. Oćemo, oćemo!

Donesi nam tu vašu brašnjenicu, prijatelju rekao je jedan bratac seljaku.

A ha, eto tako. Oćemo li šljivovicu? Ja kako? E, pa mi ćemo ovako iz boce.

Ah draga moja siso! Svi mu se nasmijasmo. Živjela! Živio! Brrr, ali peče, kao živa vatra! Izređasmo se svi!

pa onda ponudismo seljaka. Hvala vam, ja ne pijem.

Ama, kako nećeš piti, dobar čovječe? Ded’ malo, podkrijepi se! Hvala vi isto, ne mogu, znate, oženjen sam. Pa ako si oženjen! Evo. A od nas je ovdje većina oženjena, pa opet za nijesmo pijanci, ako koju u društvu popijemo.

Taj naš seljak je Muhamedanac kao što je u cijeloj Jablanici i okolini masa muhamedanski elemenat.

Kod njih je tu običaj, da muški upotrebljavaju piće, dok se ne ožene, a kad se ožene, nipošto neće uzeti alkohola pića, nego se gade na nj! Nabrvo se i gore ispesmo.

Čisto odahnusmo! Svud okolo gusta šuma, a posred nje, skoro na samu ivicu Krstaca, izdiže se lijep paviljon, kao vilin dvor.

Dalje vidiš, kao u perivoju, prostrla se Jablanica sa svojim kućama u jednom dugačkom redu, te bi prije rekao, da je kakva varalica, a ne selo.

Malo opet poviše nje pruža se visoravna, tri krasna, plodna polja: Bćinsko, Jeličićko i Luško, zasijana raznim žitom i konopljom, kao da su razastrti sve sami šareni prirodni ćilimi, jedan do drugoga.

Iznad Jablanica, a pri rubu Jeličićkog polja, inponira kao zamak lijepa vojnička kasarna, koja kao kruna krasi Jablanicu, i upada u oči putnicima, bilo da dolaze iz Sarajeva ili iz Mostara.

Oko kasarne je lijep park i šetalište, a na lijepo Jeličićko polje, skoro svaku veče, osobito nedjeljom i praznicima izlaze Jablaničani i gosti, te se tu do kasno u veče provađaju u pjesmi i igri. U naokolo se načičkala brda i planine: Crni vrh, Plasa, Zlata, Brusa, Tovarnica, Glogovo, Popračai, Rječica, a sve natkriljuje glomazna Čvrsnica planina (2220 m) i koštunjavi i sijedi starina Prenj planina (2100 m) na kome se, u sred ljeta može snijega naći.

Crno vrelo na Neretvi kod Grabovice

Dolje huči vijugava Neretva, primajući u zagrljaj Doljanku, a s njom teče dalje, dok ne upane u čeljusti sinjem moru. Sve ovo napuni grudi  čovječije slatkim miljem, diveći se i uživajući u prirodnoj ljepoti ovog svijeta,,

Kad smo se malo odmorili, stadosmo milovati torbu po trbuhu, vadeći iz nje pečenu ribu, pile i rumenku vina te se zakitismo, neko batakom, neko krilom, a drugi repom, a uto se sjetismo neumrlog starca Baha, te mu pripalismo nekoliko kandila. Ni pjesma nije izostala. Ona hrabri, tješi i liječi; pjema razveseljuje čovjeka i otklanja misli; spaja srca, a duši daje noviji i življi polet. Ta  nije badava kazano: ,,Ko pjeva, zla ne misli,,, a ko može oduševljenije pjevati, nego mlad čovjek, osobito u veselom društvu. 

Pozdravismo se s Krstacem i njgovim čarima, te pođosmo niz stranu u Jablanicu. Brzo smo sišli, a na podnožju još razgledasmo lijepi jablanički tunel (prokopan 1887. godine) kud prolazi željeznica, pa preko tvrdog željezničkog mosta izađosmo na cestu. U Jablanioci je vrlo lijepo uređena cesta. Kao šetalište, jer su sa obadvije strane zasađena lisnata drva, ponajviše orasi, te je cijelom testom dobar hlad, počevši čak od Podbrežja, pa do Doljanke. Cesta i dalje vodi do Konjica i svuda se može vidjeti čistota i urednost.

Ali, pored svega ovog, ima nešto u Jablanici, što joj stoji kao nakit i rijetko se mpože naći i u kakvoj većoj varoši, a to je zemaljksko-erarni "Hotel Jablanica", podignut u blizini željezničke stanice, na najljepšem mjestu. Koliko mu se čovjek divi spoljašnjosti, toliko još više, kad uđe unutra, pa vidi onaj red i čistotu. Tu vam je dvorana sala za ručavanje, krasno namještene sobe za stanovanje i ostala odjeljenja. Snabdjeven je skupocjenim namještajem i svim potrebama modernog hotela, da se na svemu ogleda blijesak i pobuđuje dopadanje. Ko od stranaca dođe kad god kao gost u Jablanicu da provede neko vrijeme, moći će u hotelu dobiti vlo udoban stan i odabranu hranu: doručak, ručak, večeru a mlijeko po vrlo umjerenoj cijeni..

Pogled sa Zdrave vode na Jablanicu i brdo Krstac-postcard.

Tu se nalazi i nekoliko raznih listova, što svakidan redovno dolaze; knjige, slike, klavir i "knjiga spomenica" u koju gosti bilježe svoja imena i pojedine utiske za uspomene svog boravljenja u Jablanici u hotelu. Oko hotela je velika perivoj, okićen svakovrsnim mirisavim cvijećem i lisnatim drvećem. Sve je uređeno, ponosito, sviježe i bujno, ističući se u pravilnim figurama i piramidama. Po uskim, sitnim šljunkom posutim stazama, namještene su lijepe klupe za počivanje, e ti je milina sjesti s knjigom u ruci, i naslađivati se u slušanju omiljenog slavuja i ostalih pjevačica,  u udisanju svježeg, čistog vazduha, a u posmatranju raznobojnog cvijeća i drveća kao: javora, jele, šimšira, katalpe, pavelonije, platana i dr.

Preko Doljanke su načinjena dva velika i lijepa željezna mosta. Preko jednog prelaze pješaci i kola, a preko drugog željeznica. Tu je veliki Doljanka klanac, kuda potmulo huči Doljanka, i odmah u blizini, utiče u Neretvu. Kao što je samo mjesto Jablanica lijepo, tako joj je i okolina romantična, gdje gosti također mogu naći prijatne zabave. Hoćeš li pješke, idući sjevernoj strani, eto ti za nekoliko minuta, lijepo sve cestom u Neviđenu i Kestenskoj šumi pa da se najprijatnije provedeš i prohodaš po mračnoj hladovitoj gori, kroz koju žubore bistri potočići. Baciš li pogled desno, ugledaš, odmah uz cestu, na ravnici, ciganske čerge, pa, ako si voljan, a ti malo i tu zastani, da se malo našališ i nasmiješ. Obično se odmah iskupe Cigančad te počnu igrati i prstima udarati: Cigani zovu pod čergu, a Ciganka se nameće da ti "Faleta".

Tu se odmah sjetih one poznate pjesme Zmajeve, u kojoj je vjerno ocrtan ciganski život: "Čergo moja, čergice, Od čađava platna. Ti si meni kućica, srebrena i zlatna" i.t.d., spominjući im živu vatricu: plavkaste dimove, što se kupe a motaju k’o haveti po mraku, čilu porodicu, što je na najvećoj studeni kočoperna, malenu lulicu, ćemane i.t.d. A kad se dignu i odu na drugo koje mjesto, ostaje iza njih, kao spomen prošlih dana, nekoliko udarenih kočića, slama, ljuske od oraha i lješnjaka i po koja izdrpana krpetina. Iza Neviđena i Kestenjske šume dolaze Mirke i Bukov pod. Na Bukov podu je vrlo dobra a studena voda, da je već i u riječ ušlo: "Koliko se god puta čovjek napije, toliko puta ogladni"

Južno od Jablanice, idući ka Grabovici, odmah u početku veličanstvenog sjenovitog klanca Neretve lijep je izlet na vodopad Perutac (Komadinovo vrelo), što ispod ceste, kroz dva izidana otvora iz stijene, pada sa dosta velike visine i silnom hukom – u Neretvu. Narod pripovjeda, da su na Plasi planini bacilli u neku jamu jednog crnog ovna, te ja čak ovdje, kroz ovo vrelo, izašao i pao u Neretvu. Pred Grabovicom, s desne strane od željezničke pruge je Crno vrelo, slično vrelima Radobolje i Bune kod Mostara, samo što se ovdje ne izdižu nad vrelom onako visoka brda, nego ga ozgo pokriva lijep prirodni svod, kao crkveno kube. Više vrela na nekoliko koračaja, zja velika pećina, iznad koje stoji krupno i slovima napisano "Čudna jama". 

I zaista je čudna, kad se uđe kroz malena vrata u nju a sa divljenjem razgleda, šta je priroda vjekovima učinila. Po negdje se može ući u pravoj čovječijoj visini, a po gdje-gdje, bome, i četvoronoške pazeći dobro, da se ne udari glavu o stijene i o mnoge stalaktite (kaspavice), koji ozgo vise kao ledene svijeće. Negdje ih se toliko sastalo, da izgledaju kao kruna, bokor svijeća ili ruka sa prstima. Tako opet, saljeva se niz njih voda, te ih zaobljuje, kao što se prave voštane i lojane svijeće. Ima mjesta, gdje su stalaktiti spojeni od svoda, pa po zemlji, te izgledaju kao stubovi kakvog hrama. Kad se koja prelomi unutra je šuplja. Ulazeći u pećinu, morali smo ponijeti dosta svijeća, inače se ne bi mogli vidjeti, te smo na više mjesta ponamještali i zapalili, što je izgledalo vrlo lijepo i nekako tajanstveno, kao da se nalazimo u starodrevnim Lisirskim katakombama, ili tako negdje, u drugom podzemnom svijetu, o kome stara istorija banoslobvno priča. Od desne strane blista se na više mjesta voda, a na jednom je mjestu ima toliko, da izgleda kao čitavo jezero.

Po zidovima pećine i dolje, na zemlji, načinila je voda čitave figure, kao oblik ruke, noge, čovjeka, prozora i.t.d., slično onome što se može vidjeti u katakombama u Jajcu, s tom razlikom, što je to u Jajcu djelo čovječijeg uma i ruku, a ovdje je djelo prirode. U pećini smo proveli preko po sata, a za tijem se, puzajući, vratismo izlazu, što je pri slaboj svjetlosti izgledalo, kao da idu tromi međedi. S ovijem bih već mogao završiti o Jablanioci i njezinoj okolini. Spomenuću još, da tu ima financijska i žandarska postaja, vojnička pošta, a što je vrlo značajno a od velike koristi, da tako malo mjesto ima svoj vodovod, sa zdravom vodom, koja je sprovedena na više mjesta u Jablanici, pa i u hotelu.

Preko dana prolazi dva puta željeznica: jedna u 10 sati prije podne iz Mostara u Sarajevo, a druga u 5 sati po podne iz Sarajeva za Mostar, te tako vam eto i tu prijatne zabave, a za čas ste iz Jablanice preko Konjica u Sarajevu, ili preko Grabovice i Drežnice u Mostaru. Iz Jablanice vode tri glavne ceste: za Mostar, Sarajevo i Prozor. Ima priličan broj privatnih kuća i trgovačkih radnji. Narod je vrijedan, dobar i uslužan. Jablanica neme velelijepnih palata, niti mnogih zagušljivih ulica: nema kupatila niti kiseljaka, ali ima svoja divna jutra i večeri: ima svoju zdravu klimu i romantičnu okolinu.  "E, pa dotle, a kuda ćeš više".