Maglić (vrh Bos. Maglić 2386 m nv), foto Braco Babić

Ako analiziramo motive "zapišavanja", vidjet ćemo da u suštini ne postoji opravdanje za narušavanje toliko dragocjenog izvornog stanja, čitaj: nakaženje vrhova. Članak s kojim se neki neće složiti, no, od neprocjenjive je važnosti sagledati problem iz više uglova, a ne samo iz vlastitog.

Prilog posvećen Magliću, Veležu, Lisinu, Bjelašnici, Pločnom, Zelenoj glavi, Jahorini, Kleku, Šatoru, Vlašiću... i bezbrojnim vrhovima čije je izvorno stanje trajno narušeno...

Pripadaju li planinski vrhovi planinarima?
Sindrom "zapišavanja" vlastitog revira, osnažen dekadencijom novog vremena, ispoljen najčešće kroz nacionalno-religijsku ikonografiju, odnio je pobjedu nad planinarstvom.
Najgore, sami planinari nisu u stanju oduprijeti se zarazi zvanoj "pripadnost" i "vlasništvo", smatrajući da, kao planinarska društva ili grupe, mogu s punim pravom postavljati svoje oznake na "svoje" vrhove, kršeći uz to neprikosnoveno pravilo - NE OSTAVLJATI IZA SEBE TRAGOVE KOJI TRAJNO MIJENJAJU IZVORNO STANJE.
Pogledajmo samo slike planinskih vrhova, jasno je da su vrhovi više ili manje fizički i estetski trajno oštećeni i izmijenjeni. Jesmo li svjesni tog gubitka? Jesmo li svjesni toga da izvornost planinskog miljea nije naša, već smo je samo, kako kažu, posudili od budućih generacija"? >ž

Čabulja, vrh Velika Vlajna (1780 m nv), foto Braco Babić

Argumenti u prilog bezbjednosti u planinama (farbanje staza, obilježavanje vrhova i slične intervencije), su u principu ljudska egocentričnost koja ne vidi ništa drugo do vlastite potrebe i strahove. Djelujući u skladu s ranije navedenim pravilom o nenarušavanju izvornog stanja, moglo se izbjeći masovno i trajno nakaženje vrhova, počinjeno velikim dijelom od strane planinara.
Medjutim, "jok!"
Ostaje nam, po svoj prilici, tješiti se time da su obilježja u planinama, kakva danas postoje, samo prolazna faza, da je mentalitet koji danas vlada prolazan, te da planini (prirodi) ostaje dovoljno snage da bar dijelom resetuje stanje koje smo narušili (ili upropastili, vidi prilog: Opservatorija - vrh izgubljenog digniteta .
Uslov je da odmah i sada promijenimo naš odnos prema prirodi, a time planini i NJENIM vrhovima.

Treskavica, vrh Mala Ćaba (2086 m nv), foto Braco Babić

Kako markirati planinske vrhove (ili staze)?  Znate li da kriteriji egzistiraju već od pedesetih godina prošlog stoljeća (UPUTSTVO ZA OZNAČAVANJE PLANINARSKIH STAZA I PUTEVA, autor: Ratimir Stefanović, izdavač: Planinarski savez Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950). Dakle, kako, odgovor ćete naći na stranicama svih bosanskohercegovačkih planinarskih društava i saveza, ali "malo morgen". Ne upuštajući se u ta pravila (nedostupno, moguće i prevaziđeno), zdravorazumski moguće je svesti sve na jedno - NE KORISTITI NIŠTA ŠTO NIJE BIORAZGRADIVO ILI ŠTO SE NE MOŽE UKLONITI BILO KAD BEZ IKAKVOG TRAGA!
I TAČKA!!!
Zašto uopšte obilježavati neki vrh?
Izmaknimo se korak ustranu i pokušajmo sagledati suštinu potreba "zapišavanja". Šta je iza njih? Razlozi, kako "opravdani", tako i neopravdani, kriju se upravo u ljudskom egocentrizmu, i kako vidimo, nemaju puno obzira prema temeljnom principu neutralnosti i nenarušavanja prirodnih procesa i vidova egzistencije. Krenimo redom:

Prenj, vrh Zelena glava (2155 m nv), foto Braco Babić

Revir! Upitajmo se koliko je oznaka na vrhovima postavljeno prevenstveno u cilju da se da do znanja ko "posjeduje" teritorij, bilo po nacionalo-državno-religijskom osnovu i čak, i na žalost, pl. društava su u istoj trci.
Ljubiteljima prirode (planine) takve oznake ne trebaju. Naprotiv, planinari su u tom segmentu iskorišteni da bi se neke neplaninarske vrijednosti afirmirale i na tom "nivou"

Trebević, vrh Sofe (1629 m), foto Braco Babić

Trofejni karakter, jedan od najmasovnijih poriva "nakaženja" vrhova - Umjesto estetike i kvaliteta puta ka cilju (vrhu), cilj postaje svrha (a u širem kontekstu sredstvo unutar socijalnog miljea - biti neko, moći nešto, pokazat trofej, kao rogove divljači, skalp bljedolikog...)
Cilj je dokazati sebe, a ne afirmisati vrijednosti prostora.
Žalosno, zar nije?
Cijenu takvog egoizma plaćaju vrhovi. Narušavanje izvornog stanja po tom osnovu nema opravdanja. U zabludu dovode ubjeđenja da kroz "trofeje" (prije svega fotografije s vrhova), koji se publiciraju kroz moderne medije (Internet) podstičemo planinarstvo, međutim to usađuje novim generacijama duh koji nije prihvatljiv - rivalizam (a kakvi smo, čitaj: spoticanja, tenzije, nesuglasice, razgradnja...).
Zar podsticaj ne bi trebala biti estetika fotomaterijala, pisane riječi, filma ili prosto estetika egzistiranja u prirodi i sa prirodom, nikako trofeji koji simboliziraju neku "pobjedu" nad prirodom ili superiornost u odnosu na rivale. Uostalom, zašto treba dodavati išta na vrhove kad su oni već različiti po sebi? Izgleda jedino radi osnaženja tog trofejnog karaktera dosegnutog vrha.

Bjelašnica, vrh Opservatorija (2067 m nv), foto Z. Tomić

Bezbjednost (upisna knjiga i sl. kao trag pri nesrećama). Iako iza ovog i narednih motiva leži čista ljudska (i ničija više) potreba (čitaj: nezrelost, neznanje, strah, nesposobnost, inferiornost, egocentrizam...), kompromis bi se mogao postići primjenom onog ranije navedenog pravila - NE KORISTITI NIŠTA ŠTO SE NE MOŽE UKLONITI BILO KAD BEZ IKAKVOG TRAGA, jer nova vremena će donijeti nove estetske kriterije i nova shvatanja koja smo dužni omogućiti.

Budoželjska planina, vrh Budoželj (1254 m), foto Braco Babić

Pozicija - Da li je vrh ovo, ili ono 50 m tamo? Ili, kako ću znati da sam na vrhu ako je ovaj u magli?
Prvo, budimo iskreni prema sebi i zapitajmo se šta nam uistinu znači spoznaja da smo stali na sami vrh. Ništa do "skalp bljedolikog" koji će plašiti rivale, kao i spoznaja da smo protivnika (planinu) "oderali".
Ili, najvjerovatnije, zato što nismo shvatili značaj i vrijednost puta ka vrhu, već vidimo vrh kao ispunjenje, kao imperativ - doživjeti stotu, pa makar i u komi.
Da li treba radi tog "skalpa" koji naduvava naš inferioran ego trajno unakazit vrh koji ne pripada nama. Ne, jedan ljubitelj prirode, što bi planinari trebali biti prije svega, nikako ne može biti za.

Zelengora, vrh Bregoč (2014 m nv), foto Braco Babić

Informativnost obilježja - vrh je visok toliko i toliko, drugim riječima: toliko visoko si se popeo (Kralj si b'g'm', aferimos!). Pa, dobro, znaš li kud si pošao, valjda si se informisao!?! Čemu karte i GPS, sve se ionako crpi iz tih izvora.
Opet, ko će više, ko će dalje, takmičenje da bi se pobijedio drugi, da bi se odnio trofej, osnažio ego... Ako nam kompromis u vezi nenarušavanja izvornog stanja, pomenut ranije, nešto znači, onda ćemo ga svakako ispoštovat.

Prenj, vrh Has - Veliki Prenj (1916 m nv), foto Braco Babić

Fikcija - Obilježavanje planinskih staza ima, osim prethodno pomenutih konotacija i jednu dimenziju žrtvovanja za (fiktivan) spas drugog, pripadnika iste (planinarske) familije, svog (opet ta pripadnost), potcrtavajući čak i neku dimenziju herojstva i patosa (uzvišene patnje). Koliko su ljudi u stanju lično ulagati u "spas" nekog fiktivnog "pripadajućeg", koji nije dorastao izazovu planine, staze, situacije... ne pitajući se da li je to dobar način?
Ne, to sigurno nije dobar način!
Takav rezon doveo je nepovratno Alpe (i ne samo te planine) u stanje u kakvom su danas - "ciborg" sa milionima tona željeza i koječega u tijelu, tamo gdje samo ljudska potreba, bojazan, interes (uključujući i kapital) egzistiraju (i to ne potreba i interes svih ljubitelja planine, tek danas se dijelom respektuje i taj glas).
Apsurda radi, to je mnoge koštalo i života, uvukavši ih u taj svijet u zabludi da su "na sigurnom".

Prenj, vrh Lupoglav (2102 m nv), foto Braco Babić

Zablude - Napor osiguranja i markiranja planinskih puteva (kao i izgradnja skloništa, domova i sl.), nosi nedvojbeno jednu dozu "nesvijesti" - ljudi nisu svjesni etičke, estetske i moralne dimenzije udara na prostor koji se "napada", vjerujući (o, bože) u uzvišenost onog što čine, ne pitajući se uopšte na čiji je to račun i kako će to prihvatiti osvještene nove generacije (sjetimo se, vremena se uvijek mijenjaju, a time i nazori).
Osvrt na to kako se nekad markiralo i obilježavalo, s kojim motivima i potrebama, uz kakva odricanja i napore, iz pera Lale Mulalić, s nadom da ćete u osvrtu prepoznati neke od ranije pomenutih motiva.

Visočica, vrh Vito (1960 m nv), foto Braco Babić , foto Braco Babić

OD KLEKA I BOROVCA DO KORANA
"Od Kleka i Borovca do Korana", preuzeto iz knjige "Moj put" uz dozvolu autorice Dr Lale Mulalić, izdavač: Planinarski savez Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2010.

Krajem ljeta 1955. godine od Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine dobili smo zadatak da na vrhu Jahorinskog Kleka postavimo metalnu kutiju sa knjigom i pečatom, da se planinari mogu upisati kao dokaz da su bili gore i u svoju knjižicu staviti pečat. Muhamed Buturović, Vladimir Travner, Enver Huseinagić i ja vozom "ćirom" polazimo iz Sarajeva.
Uvijek se radujem ovom uzbudljivom putovanju. Voz je uskotračni, lokomotiva na paru, mnogo dimi, ali povremeno zapišti veselo, da pozdravi ljude i najavi svoj dolazak. U nekoliko vagona putnici su ispunili sva sjedišta na drvenim klupama i na svakom prolazu je gužva. Tako je svake subote kad se vraćaju sa posla kućama sve do Višegrada, Goražda i Foče.
Od stanice voz se penje neprimjetno preko Čengić Vile, iznad Kovačića, ispod Jevrejskog groblja i preko velikog mosta stiže na stanicu Bistrik. Tu pokupi nove putnike, pa žuri iznad kanjona Miljacke i Kozje ćuprije do Dovlića, Pala i Korana.
Na putu prolazi kroz više tunela. U stanici Sjetlina izlazimo iz voza. Preko livada i šumaraka put nas vodi do sela pod Klekom. U selu nas upozore da ni u kojem slučaju ne palimo vatru, čak ni šibicu. U tom području traje potjera za odmetnicima, ostacima nekih grupa nakon kraja II Svjetskog rata, i bilo koji znak svjetla može izazvati potjeru.
I poslušamo, pa kad uskoro pade mrak Butur ne pali svoju karabitušu, kao uvijek do sada, nego po mraku pratimo stazu kroz šumu. 

Bjelašnica, vrh Krvavac (2062 m nv), foto Braco Babić

Iako je vedra noć, slabo vidimo i nesigurno se krećemo. Dobar dio strmog uspona prema vrhu krećemo se četveronoške, pridržavamo se za oštru travu.
Na samom vrhu po mraku sastavimo naš šator od vojničkih krila, pa nekako provedemo noć. Rano ujutro na kamenu, na vrhu 1.744 m, cementom i vodom koju smo donijeli, napravimo podlogu i postavimo metalnu kutiju sa knjigom i pečatom.
Niz stijene Kleka spustimo se prema travnatom zaobljenom vrhu Borovca. Lijepi su pogledi na cijelu barijeru Jahorine pred nama, desno na Romaniju, a lijevo u pravcu doline rijeke Drine, koja je u izmaglici.
Na Kacelju ima više šume. Ali počinje kiša. Zaštita su nam šatorska krila, koja se brzo nakvase i otežaju. Skidamo krila, mokra i prokisla. Kiša sve jače pada. Osjećam kako se sa moje glave, ramena i leđa sliva u cipele. Šljapkaju stopala pri svakom koraku. Nije ugodno.
Prilazimo selu pod Jahorinom i svojim očima ne vjerujemo. Sve živo u selu se razbježi, zatvori negdje, vjerujući da smo neki opasni tipovi. Očito ih ranija loša iskustva na ovo tjeraju. A nas kiša nemilosrdno zalijeva na putu ispod stijena Trijeske i Gole Jahorine, sve do barake na temeljima bivše planinarske kuće "Košuta". Ovu baraku sada koriste radnici koji u blizini grade hotel "Jahorinu".
Ovako prokisle, do kože mokre, uvedu nas da se sušimo uz veliku bubnjaru skoro zažarenu od jake vatre. Dok se odmaramo i pričamo naša oprema se brzo suši. Ali kad saznamo u koje vrijeme zadnji voz polazi sa Korana, nabrzinu skupimo osušene stvari, pa put pod noge.
Žurimo, skoro trčimo, makadamskom cestom dugom 12 do 14 km i u zadnji momenat stižemo jer je voz već u stanici. Vraćamo se zadovoljni što smo prošli ovim neobično lijepim krajem Bosne i što smo obavili postavljeni zadatak. Ostvarili smo nečiju ideju da se i na vrhu Kleka postavi kutija i pečat.