"Na prvi pogled me je sve to fasciniralo kad sam u Sloveniji sa par prijatelja otišao na neke stijene gdje dolaze alpinisti."

Zone-2000, dec. 2008 (objavljeno zahvaljujući Ivani Vujasin & Damiru Smajiću)
Ovo je Tihomir Ostojić, momak koji ne samo da može biti podstrek ogromnom broju onih među nama koje je teško ili nemoguće nagovoriti da se, za svoje vlastito dobro, upute u planinu, probaju stijenu, dožive nešto novo na jedan aktivan i atraktivan način, već i nada onima kojima je život pokazao svoje grubo lice

Nikad i ništa nije izgubljeno! Teško je to razumjeti ukoliko se sami nismo našli u situaciji u kojoj se našao Tihomir. Iz njegovog ugla gledano, ne postoje gubici, već mogućnosti kojima se treba okrenuti. Takav način posmatranja stvari mogao bi biti i recept svima nama kako prihvatiti život - život kao mogućnosti, kako u malom tako i u velkom!
Inače, postoji opasnost da, okrenuti gubicima, kako velikim, tako i malim, osobnim i zajedničkim, ne vidimo život. A život, to tako malo, krhko i ranjivo, dovoljno je da svakom otvori mogućnosti kakve i ne očekuje, mogućnosti koje, ponekad, mogu ispadati van onih klišea i ustaljenih, da ne kažemo ubuđanih normi kojima smo se pokorili. 

"O penjanju prije toga nisam zapravo znao ništa, to je bio moj prvi kontakt i moram priznati da mi se jako svidjelo."

Tihomir je, nesretnim slučajem, pao na minu, nakon čega je morao amputirati obadvije šake. Ali, vedar i radoznao duh ovog momka nije ga gurnuo u samosažaljevanje i povlačenje. Naprotiv, okrenuvši se mogućnostima, Tihomir je, po prirodi radoznao i avanturističkog duha, počeo otkrivati život na jedan nov način. Prije koju godinu, u Sloveniji, došao je u kontakt sa penjačima i penjanjem. Ne mogavši odoljeti zovu visine, stijene, miksa straha i pobjede, adrenalina koji je mnoge učinio ovisnicima, sam Tihomir se našao u stijeni. I zavolio to... 

"Uzrok mog gubitka šaka je protivpješadijska mina, od koje sam nastradao kao dječak berući sa prijateljima trešnje na Mojmilo brdu."

Tihomir ne penje puno, ne postoji dovoljno niti mogućnosti, niti vremena. Što se tiče dosega, mjereno klišeima i normama koje smo ranije pomenuli, one su za Tihomira ograničene. Ali, zar je to bitno? Zar bi trebalo biti bitno bilo kome? Postoje unutrašnji prostori, u nama, koje veliki broj nas još nije savladao, niti zna kako. Penjanje nam otvara upravo takve prostore, postavlja nas same pred naše vlastite slabosti i granice koje su jednako visoko i nama i Tihomiru i vrhunskim sportskim penjačima.
Na koncu, postavimo si pitanje, ulazimo li u stijenu zbog sebe ili zbog drugih?

"Nisam imao nekih kriznih momenata, jednostavno sam rekao sebi, ok, sad je ovako, ne može drugačije i idemo naprijed, bez predaje i povlačenje u sebe."

- Prvi kontakt sa stijenom me je fascinirao, same stijene i ljudi u njima kako nestaju u visinama, kaže Tihomir.
U Sarajevu, gdje inače živi, Tiho je uz pomoć prijatelja stupio u kontakt sa sportsko-penjačkim klubom No Comment. U klubu je dobio priliku nastaviti sa boulderingom i penjanjem. Trener Edin Zuhrić i momci iz No Commenta, kluba koji pored vrhunskih rezultata koje postiže nikad ne gubi iz vida čovjeka, pojedinca, su vrlo rado izašli Tihi u susret.
- Pri svakom koraku i zahvatu dobija se neki osjećaj slobode, priča Tiho. Na kraju, kad stigneš do samog vrha ili do određene granice osjećaš se kao da je svijet tvoj, dodajući da je svaki korak ispunjen kako oduševljenjem, tako i adrenalinom.

"Za adrenalinom sam definitvno lud, kao mali klinac sam se uvijek penjao tamo gdje drugi niko nije smio."

U razgovoru sa Tihom saznali smo da voli planinariti i putovati, te stvari ga, kako kaže, jednostavno ispunjavaju.
- Planinariti nisam imao prilike dosta, dok sam putovao poprilično. Pješačati po nekoliko sati mi nikad nije predstavljalo problem, volim prirodu i uživam u njoj.
Na pitanje koliko daleko sežu ambicije, Tiho je rekao:
- Iskreno, nikad nisam nešto pretjerano mislio o tome da se popnem npr. na famozni Kilimanjaro ili nešto slično, ali što da ne, svakako da bih volio. Obožavam visine, izazove, tako da bih sa dobrom fizičkom spremom hladno zapucao i na sami vrh Everesta, dodaje tiho sa dosta samopuzdanja u tonu.

"Živim u Sarajevu, preciznije na Dobrinji 1, godište sam 82-o i radim u jednoj nevladinoj organizaciji, uža struka mi je grafički dizajn."

Osim penjanja, Tihomirov radoznali duh ga je uvukao i u druge discipline sa "mirisom" avanture, kao npr. ronjenje, gdje je trenirao i položio za ronioca sa 1 zvijezdom. Poželimo mu puno lijepih utisaka obojenih avanturom.

Bez težnje za senzacionalizmom, sigurni smo da Tihomir ne bi to ni poželio (mada je ovo zaista kuriozitet), zadržimo se na umirujućem utisku da je Tihomir u kontaktu sa stijenom i penjanjem otrkio one unutrašnje prostore, granice i izazove i da ih savladava na izuzetan način, nošen valom mogućnosti, nesputan tamnim barijerama ograničenja, što, nadamo se, može biti recept i podstrek mnogima da promjene odnos prema životu i samima sebi.
A penjanje i planinarenje, kao mogućnosti da se dođe u kontakt sa unutrašnjim prostorima, stoje uvijek otvorene.