autor: Dženan Čaušević

Često čujem kako su nastradali neki planinari na ovoj ili onoj planini u Bosni… Prenj je do sada odnio vjerovatno najviše žrtava, recimo prije par godina su gore nastradale iskusne planinarke iz Slovenije, i što je još apsurdnije našli ih u neposrednoj blizini doma, navodno su se vrtile cijelo vrijeme oko njega ali ga nisu mogle naci dok se na kraju nisu smrzle.

Meni to nikako nije bilo jasno, i uvijek mi je zvučalo pomalo irealno, nisam sebi nikako mogao dokučiti kako je to moguće. 

Pogotovo mi nije bilo jasno kako se to može desiti iskusnim planinarima. Ljudima koji imaju iskustva u takvim situacijama. Nekako mi je uvijek zvučalo nevjerovatno. Sve do danas, dok to lično nisam iskusio...

Išli smo na jednu takoreći rutinsku turu. Penjali smo se iz Babinog Dola na vrh Bjelašnice, Opservatoriju preko Štinog Dola. To je vrlo jednostavna tura u smislu orijentacije. Ne bi ni pomislio da se tu mozeš izgubiti.

Povrh svega, u grupi je bilo nekoliko vrlo iskusnih planinara koji su bili na ovoj turi više puta, a vodio nas je još iskusniji vodič koji ovaj put zna doslovno napamet, ne treba mu čak ni markacija, ono sto se kaže povezanih očiju bi nas doveo na vrh. Međutim... ima uvijek to međutim, zbog kojeg najčeše i nastradaju baš iskusni planinari koji misle da im se ništa ne može desiti.

A to međutim se zove nepredviljiva ćud planine kad su u pitanju vremenske prilike. Upravo te vremenske prilike i jesu ono sto želim da ispričam ovdje. Nakon onoga sto sam danas doživio, shvatio sam upravo to kako je moguće da se i najiskusniji smrznu samo par stotina metara od doma.

Na planinama poput Bjelašnice, vrijeme se za čas promijeni, zapuše vjetar, spusti se magla, počne snježna vijavica i ti ako si negdje na otvorenom i ako ne poznaješ dobro teren, mozes vrlo lako da se izgubiš. Bez obzira što si iskusan planinar, ako je smanjena vidljivost vrlo lako se možeš izgubiti. Nemaš gdje da se skloniš od zime i vjetra jer si na otvorenom, ne možeš da nađeš odredište, počne te fatati panika kad shvatiš da si izgubljen, onda hodaš tako dok se ne iscrpiš potpuno, ili dok ne padne mrak pa tek onda ne možeš više da se orijentišeš, i na kraju pretpostavljam negdje sjedneš i smrzneš se...

A evo kako je to izgledalo danas.. Kad smo krenuli iz Babinog Dola, vrijeme je bilo poluoblačno, oblačno... U Babinom Dolu posjetioci, šetaći, topli restorani, i sve ostale prednosti civilizacije. Ništa ne sluti da se nešto loše može desiti taj dan. Vrh doduše jeste bio pod oblacima, ali ništa neobično za ovo doba godine.

Kad smo se popeli na Štini Do osjetili smo da puše jak vjetar i da je magla, ali se još uvijek vidi nekih 50-100 metara. Sa obzirom da smo na poznatom terenu, to i nije tako strašno. Možemo vizuelno pratiti cijelu kolonu od nas nekih 10-tak planinara.

Kod prve kuće spasa na usponu prema Opservatoriji, vjetar već puše dosta jako, i vidljivost se dodatno smanjuje, magla je sve gusća. Malo pravimo predah, i sklanjamo se od hladnog vjetra iza kuće. Ona nam je spas jer ne bi mogli izdržati na tako hladnom vjetru da stojimo. Dok god se krećes to je okay, cirkulacija radi i nije ti zima, ali dok staneš na hladnom vjetru, poslije par minuta počneš osjećati hladnoću.

Krećemo dalje uspon prema drugoj kući spasa, vjetar postaje sve jači i jači, magla je sve gušča, i snijeg počinje da pada pomiješan sa ledom. Osjetim komadiće leda kako me šibaju po licu zbog jakog vjetra, i to moze biti prilično bolno. Navlačim šal preko lica da se zaštitim od leda. Međutim vjetar mi stalno sklanja šal, a ja ga stalno vraćam i popravljam. Borim se konstantno sa tim šalom da mi ostane preko lica. Tek tada shvatam da u ovakvim situacijama pomaze samo fantomka. Ubrzo shvatam i to da nemam ni adekvatne naočale. Moje obicne sunčane naočale nisu za ovo. Ovdje pomažu jedino one prave skijaške naočale. Snijeg i led mi se zavlači ispod i preko naočala, magle mi se, pokusavam ih brisati stalno, ali brzo se opet nakupi. Pored sve magle sad jos ne vidim ni kroz naočale dobro.

Skidam naočale i pokušavam bez njih. Puno bolje vidim ali me led i snijeg udaraju u oči, i ne mogu da gledam, žmirim vise nego što gledam. Kad sam kroz gustu maglu primjetio konture druge kuće spasa, laknulo mi je. Osjećam se da trošim puno vise energije nego obično. Treba mi mali predah, a na ovakvom vjetru nema stajanja. Druga kuća spasa je bas bila spas za sve nas. Skupili smo se jedni uz druge iza zida u zavjetrini. Tada sam već počeo da razmišljam da li ima uopšte smisla ići dalje. Do vrha ima još toliko. Išao sam i znam otprilike. Gledam u vodića, očekujem da nešto kaže, ali ništa ne spominje. Neću ni ja onda da se zalim, idemo dalje, ako je već tako ali sam već pomalo skeptičan.

Izlazimo opet na vjetar i krećemo uspon dalje. Vjetar već puse orkanskom snagom, jakna mi se kao u onih padobranaca nabire. Oni sto skaću pa onda ne otvaraju odmah padobran nego prave figure u zraku. Ono sto se dešava sa rukavima moje jakne me podsjeća na njih. Spomenuo sam taj primjer i nekoj djevojci koja je isla iza mene. Rekla mi je da je ona skakala i sa podabranom, ali da je ovaj vjetar gori od toga. Eh ako je gori od skakanja iz aviona, onda je ovo ludost danas sto radimo, mislim se u sebi.

U jednom momentu ja gubim orijentaciju, ne znam vise kuda treba ići, i prepuštam vodiću da ide na čelo kolone, mada sam prošao tim putem, i znam ga dobro. Ali magla je toliko gusta, i vidljivost je toliko već smanjena da ja vise nisam siguran kud trebamo ići dalje. On preuzima čelo kolone i ja idem iza njega. Iza mene ide ova djevojka sa kojom sam komentarisao padobran, a ostatak kolone zaostaje za nama 50-tak metara i ne vidimo ih uopšte gdje su.

Propadao sam u snijeg do pasa na nekim mjestima gdje su bili nanosi. Bilo je sve teze i teze hodati. Vjetar mi je trgao šal sa lica, nisam mogao nikako da ga fiksiram. Naočale su mi bile pune snijega i leda. Nisam vidio gdje stajem i kud hodam vise. Počeo sam da padam. Dozivao sam vodica koji je išao ispred mene, ali on me nije čuo od fijukanja vjetra. Nisam mogao da ga dozovem mada je bio samo par metara ispred mene. Djevojka koja je isla iza mene nije imala štapova i na par mjesta se zaglavljivala u snijeg, propadala i nije mogla da se išcupa. Dodavao sam joj svoj stap i izvlačio je. Pomislio sam kuda idemo. Ovo je nemoguća misija. Imao sam dovoljno fizičke snage da nastavim dalje, u odličnoj sam kondiciji inače, nisam bio isrcpljen, ali ipak... Poceo sam osjećati blagi strah, da li od guste magle, od vjetra, od zime, od toga sto mi je lice vec bilo promrzlo, sto nisam mogao da vidim dobro kroz naočale, što sam propadao u snijeg i padao, ili je bila kombinacija svega pretnodno navedenog..

Pitao sam vodiča jel se moze orijentisati, jel zna gdje trebamo ici. Rekao je da zna. Rekao je, pa evo nas pored releja i pokazao mi udesno. Gledao sam ali nisam vidio ništa. Gdje relej pitao sam, pa eto ga, rekao je. Jedva sam nazirao neku crnu siluetu u magli. Relej je ogroman, vidi se iz Babinog Dola kad je vedro, a ja ga nisam mogao vidjeti mada sam stajao pored njega. Eto takva je vidljivost bila.

Sa ostalim u grupi koji su zaostajali iza nas nekih 50-tak metara nismo vise imali nikakav vizuelni kontakt. Samo smo mogli pretpostavljati da idu negdje iza nas. Oni idu po našim tragovima, ali šta ako neko skrene. Dovoljno je da skrene samo par metara od naših tragova i izgubiće se. Druga stvar vjetar puše, raznosi snijeg i teško je pratiti tragove. Ja sam lično na par mjesta gubio tragove vodiča koji je išao odmah ispred mene, ali sam ga vidio pa sam se mogao brzo ispraviti. Šta ako neko zaostane malo više? I izgubi tragove, skrene? Nismo uopšte više mogli da znamo ko je gdje, i da li neko zaostaje, koliko nam je duga kolona uopšte.. Gubili smo svaki kontakt jedni sa drugima, ja sam jedva uspijevao da pratim njega 5 metara ispred sebe, a šta je sa onima 50 metara iza?

U jednom momentu vodič se okrenuo, i rukama sam mu mahao da stane. Skupili smo se nas troje i bukvalno derali jedni drugima na uho, jer nismo ništa čuli od vjetra. Ja sam predložio da ne idemo dalje, i vodič se odmah složio. Rezon je da se vratimo, priznao je. Bilo je prepasno da idemo dalje jer kako smo isli prema vrhu tako je vjetar bio sve jači, a magla sve gušča. Nismo uopšte bili izgubljeni, znali smo tačno gdje se nalazimo, ali mogli smo nekoga izgubiti iz grupe. Odlučili smo da se vratimo.

Krenuli smo nazad i primjetili siluete ostalih iz grupe. Iza njih je bilo još nekoliko koji su zaostajali još vise. Nekako smo se svi zajedno okupili i rekli da se vraćamo.

Međutim neki su protestvovali. Htjeli su da idemo dalje jer smo već pod samim vrhom. Trebalo nam je samo još nekih pola sata, ali i to je po mom mišljenju bilo predugo u ovakvim uslovima. Onda je počelo objašnjavanje. Počela je i neka svađa. Jedni hoće dalje naprijed, drugi hoće nazad, i onda je vodič rekao da glasamo. U ovakvim situacijama to je jedini izlaz valjda. Da se glasa, pa ko nadjača. Stajali smo gore na orkanskom vjetru, i glasali, nismo dobro čuli jedni druge pa smo ponavljali glasanje. Onda smo odlučili da dižemo ruke. Na kraju, samo dvoje je bilo da se ide naprijed, svi ostali su bili da se vratimo. Razum je pobijedio. Meni je laknulo. Mislio sam ako budemo išli dalje to je stvarno igranje sa nečijim životima.

Srećom glasali smo za nazad. Ovo dvoje su malo gunđali i protestvovali ali su morali da prihvate odluku večine. To je jednostavno tako. Grupa se ne smije razdvajati, pogotovo ne u ovakvim uslovima, svi moraju ići tamo gdje ide većina, sviđalo se to nekome ili ne.
Kad smo sišli nazad u Stini Do vjetar je bio puno podnošljiviji. Tada je i napravljena ova fotografija. Razišla se magla prilično, čak se počelo i razvedravati, sunce se počelo pojavljivati između oblaka. Na silasku do Babinog Dola sam se još par puta osvrtao prema vrhu i pratio situaciju. Kad smo sišli u Babin Dol oblaci su se bili ponovo navukli iznad vrha, ali ovaj put je jos vise zacrnilo. Znači ipak je bila ispravna odluka da se vratimo. I da smo se popeli na sami vrh, ko zna šta bi nas čekalo na silasku.

I sad kad razmislim malo, da smo kojim slučajem bili na manje poznatom terenu, mogli smo se vrlo lako izgubiti, i teško bi se mogli izvuci. I uglavnom tako se najčešće i strada na planini. Oluja, vjetar, snijeg, ne vidiš od magle, i zalutaš. Onda te počne fatati panika kad shvatiš da si zalutao. Još ako padne i mrak to je gotovo. Teško te može bilo koji GSS naći gore u toj magli i oluji. I tek danas sam shvatio kako ljudi, i to iskusni planinari izgube život u planini. Vrlo lako se desi u takvim surovim vremenskim okolnostima. Izgubiš se, ne možeš naći dom ili sklonište do kojeg si krenuo i to je to.

Zato ljudi, nemojte nipošto podcjenjivati planinu, ne znam koliko fizički da ste spremni i jaki, pamet u glavu kad idete gore.