Izvorište ljudske potrebe da boravi u prirodi zasigurno je zacrtano našim evolucijskom porijeklom. Kroz vjekove čovjek je iznalazio načina kako da opstane u surovom okruženju, prilagođavao se, borio za opstanak vrste, mijenjao sebe, ali i svoje okruženje. Često pomislim da se u nama, planinarima, najupečatljivije zadržao taj ljudski poriv. Šta je to što nas vuče u planinu, u prirodu? Zašto svaki slobodan vikend provodimo s ruksakom na leđima? Svi smo mi sami sebi postavljali pitanje, a još češće ga slušali od prijatelja koji ne planinare: „Čemu hodati po bespućima, verati se do vrhova planina?“.

Ni sebi ni drugima ne znamo dati suvisli odgovor. I teško je to objasniti, tu jednostavno vrijedi pravilo „radi ono što te čini sretnim“. I stvarno, poseban je osjećaj kad se ostvari zacrtani cilj, pređe planirana dionica ili uspne na neki vrh. Kratak odmor, malo okrepe i sav preživljeni napor iščezne. Ne zaboravimo ga, već on (napor) dobije sasvim novo mjesto. Dok posljednjim atomima snage podižemo olovne noge, trpimo pritisak ruksaka na leđima, tražimo udah osvježenja,a duša nam je u nosu, pomalo se osjećamo beznadno, ali u momentu kad se popnemo i pogled odluta u daljinu, preko brda i dolina, u sebi osjetimo neopisivo zadovoljstvo. Dugotrajni napor daje ti osjećaj veće vrijednosti, samodokazivanja i sam po sebi dolazi odgovor na često postavljeno pitanje: „Šta je ovo meni trebalo?“. 

Šumskim stazama, planinskim liticama kreću se ljudi različite životne dobi, različitih profesija, svjetonazora i porijekla. Svi su oni topli, srdačni, nesebični, komunikativni i uvijek spremni pomoći, podijeliti sadržaj svoga ruksaka. Poslije jednog susretanja u planini, par izgovorenih rečenica, ostaje neka neraskidiva veza. Prilikom sljedećeg susreta uslijede zagrljaji i poljupci kao da se znamo godinama. S ljudima kojim, hodajući, aktivno provodimo vrijeme, otvaramo razne teme, iznosimo neka svoja osjećanja, tajne i poglede koje ne govorimo ni najbližoj rodbini. Planinari dosta pričaju, ali znaju slušati, razumjeti sugovornika, utješiti, ohrabriti i nasmijati. U planini se dijeli posljednji komad kruha, posljednja kap vode, a da ne pričam o momentima kad vrijeme pokaže neobičnu ćud ili planina svoju nepredvidivost. Prijeteća opasnost, nesebičnost postupanje planinara u nevolji, zajednički trenuci u straha ili dugotrajnog izlaganja vremenskim nepogodama istinski nas povežu, a naše veze postanu neraskidiva prijateljstva.
Iskreno vjerujući u ta prijateljstva i čovječnost tih ljudi ne mogu sebi objasniti otkud tako često izražena potreba planinara da u planini ostavljaju svoj biljeg. Teško je shvatljiva navada da upisuju inicijale ili imena na nekoj stijeni ili kori stoljetne bukve. Po meni je, posebno problematičan običaji da se vrhovi obilježavaju (ili nazivaju) vjerskim, nacionalnim, ideološkim pa i državnim simbolima. Je li to još jedan vid isticanja ljudske prevlasti? Ne mogu to shvatiti drugačije već kao vid svojatanja nečeg što po svojoj prirodi ne pripada nikome pa ni nama planinarima. Ako to pokušam objasniti nekim našim traumama iz bliske prošlosti, svjestan sam da to nije praksa samo kod nas. Mnogi su svjetski vrhovi nosili i nose imena osoba i pojmova jedne ideologije, vjere ili nacije. Navest ću dva primjera (negativan i pozitivan) koji su mene najviše dojmili. Najviši vrh Austrije, Grosglokner, obilježen je metalnim križem dok je najviši vrh afričkog kontinenta,Uhuru Peak, obilježen oznakom s nazivom vrha. Naše je područje posebno osjetljivo na tu, po meni, masovnu pojavu udaranja svojih biljega na markantnim mjestima. Bojim se da tad i u nama planinarima izbijaju na vidjelo neka, u ostatku svijeta prihvaćena, prepucavanja i nadmetanja. Planine nebi trebale biti mjesto isticanja ili naturanja bilo kakve orijentacije. Na nama je da očuvamo izvorni izgled planine, a ne da stvaramo još jedno bojno polje nacionalistima, vjerskim fundamentalistima ili politikantima. Vrlo često smo svjedoci rasprava na društvenim mrežama kako se neki vrh zove ili o zastavi na njemu. One nesumnjivo negativno utiču na međusobne odnose pojedinih planinara, a stvaraju i nelagodu pri odlučivanju za pojedini uspon. Slažem se da radi lakšeg prepoznavanja i isticanja vrh treba obilježiti, ali to treba činiti planski, sistematično, tako da se ne naruši prirodni sklad s okolinom i da se njime ne iritira, diskreditira ili isključuje bilo koji posjetitelj vrha. Obilježje vrha trebalo bi karakteristično i simbolično, a sadržavati naziv i visinu vrha. Ono treba svojim izgledom privlačiti, a ne odbijati.
Što prije shvatimo da mi ne osvajamo vrhove,već oni nas, izgradit ćemo pozitivniji odnos i sačuvati ih od devastacije.