Kosi kamin i stijena Sfinge u Sivadiji

Nimalo ne začuđuje što se u planinama Bosne i Hercegovine alpinizam davno prije WWI oglasio prigušeno i bezimeno. Alpinizam je u ono vrijeme, kao fenomen rizika, uglavnom osporavan i kritiziran. Upravo ovaj osporavani alpinizam naveo nas je na tragove prvih penjača, iako ih nismo mogli dosljedno slijediti kroz tamu protekolog vremena.

Prvi penjački usponi u stijeni s izrazitim i svjesnim alpinističkim (planinarskim) ciljevima izvršeni su u Bosni i Hercegovini u periodu od 1930. godine do početka WWII.

Međutim, imamo svjedočenja da je prvi pokušaj alpinističkog penjanja u stijeni  izveden 12. Avgusta 1912. godine na Čvrsnici planini. Prvi pokušaj-penjenje u stijeni Velikog Kuka na Čvrsnici izvali su poručnik Laubner i šumarski činovnik Marko Jelić iz Jablanice (O ovom događaju dugo se prepričavalo po Jablanici, a o tome su svjedočili : Mato Papković, Hamdija Fejzagić i Strahinje Mihać).

Bosansko-hercegovački alpinizam javlja se dakle, relativno dosta kasno, ako ga promatramo europskim historijskim mjerilama. Ali i pored toga osamljeni poduhvati prvih bosansko-hercegovačkih alpinista, njihove prve alpinističke organizacije (Sekcije 1935) i prvi alpinističko-spasavalački tečajevi (1958) potpuno  koincidiraju s prvim pojavama alpinizma u drugim jugoslovenskim regionima (osim Slovenije), gdje je alpinizam bio ili u začetku ili negdje čak i gotovo nepoznat.

Tečajci prvog alpinističkog tečaja na Prenju 1949. U prvom redu, prvi slijeva je Hidajet Haračić-Hari. 

U drugom redu (sa šeširom) je Drago Entraut

Konzervativno gledanje, svojstveno predratnoj građanskoj sredini, da je planinarstvo ,,turistika,, koja u sebi  ne nosi i ne smije nositi nikakve posebne rizike i opasanosti, kao i nepostojanje gotovo nikakvih bližih kontakata s europskim alpskim zemljama, pa i sa Slovenijom (prije rata je vrlo malo planinara iz Bosne i Hercegovine posjećivalo slovenačke planine), sigurno su imali odlučan uticaj na usporavanje prerastanja bosansko-hercegovačkog visokogorskog planinarstva u alpinizam.

Tek kasnije, dolaskom jedne nove i neopterećene planinarske generacije alpinizam u Bosni i Hercegovini bilježi tridesetih godina prošlog stoljeća svoje prve planinarske pokušaje (Dr. Josip Fleger: Prilozi za povjest planinarstva u Bosni i Hercegovini-,,Hrvatski planinar,, godina 1940 – 1941).

Svi ovi preskromni i ne odviše ozbiljni usponi, a posebno prvi doticaji pojedinih znanstvenih radnika, uglavnom stranaca, sa stijenama bosansko-hercegovačkih planina, mogli bi se u izvjesnom smislu smatrati i kao neka daleka najava dolaska jednog alpinističkog pokoljenja koje će, s početka teško, a kasnije sve bujnije stasati u stijenam Bosne i Hercegovine.

Znatiželju i izazov, planine i njihove stijene, stalno su podgrijavali okupaciju planinara, posebice mladih koji se brojnije pojavljuju u Bosni i Hercegovini tek u toku XIX soljeća.

Sasvim desno stoji istruktor Rado Kočevar u razgovoru sa tečajcima na Boračkom jezeru

Tek stvaranjem samostalnih planinarskih organizacija, čije osnivanje je 1948. godine početak perioda revitalizacije planinarstva uopće. Problem organizacije alpinizma kao posebne planinarske disciplinwe postaje akutan i aktuelan. Trebalo je početi sve ispočetka. Jer pored gotovo potpunog nedostatka  alpinističke tradicije u Bosni i Hercegovini, planinarske organizacije i forumi nisu raspolagali ni sredstvima, ni kadrovima osposobljenim za ovu kompliciranu planinarsku djelatnost. Zbog toga se organizovanje alpinizma postavlja u početku na centralističkoj osnovi. U Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine 1949. godine formira se alpinistički odsjek, koji je trebao biti začetnik osnivanja alpinističkih sekcija i odsjeka u planinarskim društvima.

SJEĆANJE  NA  PRVE ALPINISTIČKE  TEČAJEVE  U BOSNI  I  HRECEGOVIONI

                                           ( Iz blježnice instruktora Rado Kočevar-a, PV 1958/9)

Na saveznom alpinističkom tečaju (prvom alpinističkom tečaju u BiH), koji  je održan polovinom oktobra 1949. godine na Prenju, sudjelovalo je osam pretstavnika Bosne i Hercegovine. Dok na republičkom alpinističkom tečaju, održanom u septembru 1950. odine na Čvrsnici, sudjeluje 30 polaznika.

Vršni dio stijene Velikog Kuka (lijevo) i Fratarovee kape (deso)

,,Bila je jesen, 1949. godina. Planinarski Savez Jugoslavije organizovao je alpinistički tečaj (od 14 do 24. oktobra) na Prenju za učesnike iz svih republika tadašnje dražave. Baza tečaja bila je na Boračkom jezeru. Savez je pozvao instruktore iz Slovenije: Marijan Perko, Evgen Vavken i Rado Kočevar.

Te jeseni putovali smo uskotračnom željeznicom od Sarajeva do Konjica. Iz Konjica, malog orjentalnog mjestašca, smo putovali kamionom dalje na Boračko jezero, gdje su nas čekali tečajci. Imali smo na raspolaganju idiličnu vikend kućicu za stanovanje i odličnu ishranu.

Tehnički vođa tečaja bio je Marijan Perko. Svi tečajci su bili uglavnom početnici. Od Slovenaca tečaju su se odazvali: Saša Slavec i Franc Jezeršek, oba iz Kranja. Iz Bosne i Hercegovine tečaju su prisustvovali: Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, Mijo Novaković, Vojo Radić, Sonja Fedi, Hidajet Haračić i Vjekosav Reba. Prva dva dana smo uglavnom radili na kratkim stijenam u suhom kanjonu Šištice (između jezera i Neretve). Potom je slijedila orjentaciska tura u samo gorje Prenja. 15. oktobra smo poslije obilnog ručka, u 11 sati prije podne krenuli na Prenj. Duga kolona mladih penjača se je brzo kretala kroz Boračku Dragu. Nakon trosatnog hoda izašli smo na visoki plato, zvani Crno Polje. Nešto slično, kao kad bi izašli od sela Planinška na Vodole u Dleskovškom platou.  Na prvi pogled Prenj daje ljepši uitisak nego Čvrsnica. Tu na Crnom Polju tečajci su upoznali prve stijene Prenja. Pogled na prve stijene planine bio im je vrlo zanimljiv. A prije dva mjeseca, tu na Crnom Polju, došlo je do velike tragedije dviju planinarki iz Kranja. One su pri ljepom vremenu krenule na turu, lagano opremljene i u kratkom hlaćama. Bila je sredina avgusta, kad je iznenada počela pustošiti snježna mećava. Zapadalo je preko pola metra snijega. Planinarke, koje su bile u društvu nekog studenta iz Mostara, su našle u toj mećavi strašnu smrt. Njihov preijatelj je napola mrtav, došao do Boračkog jezera. Ta nesreća je imala veliki odjek u našoj domovini, posebno u Bosni i Hercegovini, jer su tamopšnje planine uzele prve žrtve.

Ostaci kuće na Vilincu nakon požara početkom mjeseca jula 1949. Foto: Drago Entraut

Istoga dana smo se ulogorili u, zadnjem ratu porušenoj planinarsko kući na Jezercu (1700 m). Noć je bila lijepa i ugodna. Vatra ja plamsala dugo u noć, a razgovor je tekao s našim poznanicima iz Bosne. Upoznao sam simpatičnog planinara i alpinistu Entrauta Dragu, kasnije su ga prijatelji zvali ,,Dragec,, funkcionera u Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine. Među mladima bio je alpinistički vrlo aktivan Hidajet, kojeg smo zvali ,,Hare,,. Mladog alpinistu Hareta, koji je puno obećavao, kasnije je smrt pretekla u stijeni Babinog zuba kod Sarajeva. Penjao je 80-metraski stub. Ekstremni detalj dosegao je težinu VI. U podnožu ispod njega bilo je mnogo ljudi iz bosanske metropole. Tada se u prevjesau odlomio oprimak. Tjelo se zanjihalo, klin je izdržao, a konopac se pri padu prekinuo te je pad bio fatalan. Kroz dva dana na sahrani mu je bilo mnogo ljudi. Kad se podsjetim na njega, budem mi žao momka. Bio je tamo dobar i prijatan drug. Najviše su izgubili tamošnji alpinisti. Hari je bio svjetlost, koja nije zasvijetlila.

Slijedećeg dana smo se podjelili u razne grupe. U stijenu smo krenuli nas dvojica s Entrautom. Ispenjali smo prvenstveni smjer u sjevernij stijeni Otiša. Stijena nije bila teška i po težini odgovara uzlaznom dijelu sjeverne stijene Triglava, samo s tom razlikom, da je bila strašno kratka, kakvih 300 metara. Moj, drug je penjao dobro, tako da je sve penjao tako brzo. Bio je lijep jesenji dan. S vrha se vidjeo veliki dio Bosne i Hercegovine. Odatle je bilo vidjeti Prenj, kao što bi gledo s vrha Tičarice dolinu sedam triglavskih jezera s okolnim vrhovima. Tamo je Čvrsnica bila blizu sa svojim Pešti brdom (brdom Ploča), koje je djelovalo izazovno.

Drugovi su otišli na vrhove:  Zelenu glavu, Osobac i Prevorac.  U popodne smo se spustili na Crno polje. Vratili smo se zajedno na Boračko jezero. Tog dana sam odnio izuzetno lijep utisak – potpuno drugačiji nego prije dva mjeseca u Čvrsnici. Utvrdio sam, da je u južne krajeve bolje putovati krajem proljeća ili u jesern, pa sam kasnije to saznanje morao primjeniti – bilo je tri godine kasnije, kad sam vodio odlazak u Prokletije.

Izgled planinarske kuće na Bvilincu 21. Juna 1949. Godine Foto: Arhiv AO Jesenice

Slijedećih dana smo se motali oko jezera. Imali smo lovačku pušku i u slobodnom vremenu lovili smo pacove. Dvaput smo zacijelo otišli u kanjon Neretve i tamo nad brzacima bučne rijeke uz opšto čuđenje čoba izvodili smo razne akrobacije. Zato su nas tamošnji mještani pitali, šta tražimo po planini. Većina ih je mislila, da tražimo rudu. Nikako nisu mogli vjerovati, da iz vlastitog zadovoljstva hodamo po planini. ,,Pa koliko vam država plaća?,, su bila svakodnevna pitanja. Zacijeo bih rado obrazložio tamošnjim ljudima to pitanje, a bilo je bez uspjeha. Nikako oni to nisu razumjeli.

Boračko jezero je lijepo, veliko kao Bledsko, ugodno za kupanje i ostale vrste sportova na vodi. Danas je jedno od najljepših ljetovališnjih krajeva u Bosni i Hercegovini. Ali saobraćajne veze su slabe. Ako koga nanese put, neće mu biti žao. Poslije dva dan vježbanja u stijenama, pored Neretve i Šištic, smo se opet zaputili u visokogorje planine. Na završetku tečaja, tečajci početnicii su otišli preko Kule u Glavatičevo. Druga skupina bolje uvježbanih tečajaca se je ponovo ispela u visikogorje pod vrh Prenja-Osobac. Četiri penjačke grupe u četiri različite stijene. Sad su bili na programu usponi. Jer danas nije bilo penjačkog vođe, a o penjačkim smijerima nismo ništa znali ni nagađali. Moj novi planinski drug i današnji supenjač bi je Tomo Faber iz Zagreba. Prepenjana je smjer u sjevero-zapadnom stebru Malog Osobca. Stijena je bila previše strma. Lijevo od ulaza se vuče gore 300m izbočena prepreka. Prepreka je bila mjestimično prevjesna i zahtjevala  je tamo klinove. U vršnom dijelu prelazi u usku ploču. Tu bi morali imati mnogo klinova, zato smo prečkali desno po uskoj polici i nalatjeli na veliki prevjes, koji je bio kao naježen s klinovima. Poslije smo saznali, da su tu izveli, prije WWII, smijer hrvatski penjači Mesarić i Brezovečki. Smjer u naravi nije ništa posebno, nešto tako kao Kalška planina s Kokrskega sedla. Dvadesetak metara desno je lijep prolaz. Šta je Hrvate natjeralo u prevjes i da ga naježe s klinovima? Stijena se malo nadnosi vani. Tu bi se s nekoliko klinova moglo proći. Svakako nam je manjkalo klinova. Molio sam M. Perka, koji

Alpinisti AO Ljubljana –maticapored Radave potoka, nedaleko od Sadina 24. Jula 1949. Slijeva Vojo

Šerbec, Evgen i Vido vavken i sasvim desno Danica Pajer.  Foto: Sandi Blažina

je več prepenjao svoju smjer i stajao na vrhu, nek mi veže uže. Zatim sam sam izbijao klinove. Izbili smo ih ukupno 12. Tada se Perko još jednom spustio do prevjesa. U Prevjesu smo ostavili tri klina, a ostale smo razdjelili. ( 4. – 5. stepeni  težine, visina stebra 400 m).

Moj cijeli uspon je i prvi izlazak – prvenstveni. Da Sam imao dovoljno klinova, ispenjao bih normalnu smjer do samog vrha. U smjeri je i 50 m petog stepena težine. Ako koga zanese put, nek pokuša.

Ostale naveze su se odlučile za bliže stijene, da bi koliko-toliko ostali u blizini, svak po izboru. Prvenstveni uspon u centralnoj smjeri srednjeg Osobca (3. – 4. stepeni težine, visina stebra 300 m). Prvenstveni smjer-uspon od lijeva prema desno u srednjem Osobcu ( 3. Stepeni težine, visina 300 m) te konačno prvenstveni  uspon u zadnjoj stjeni zapadnog Osobca (2. Stepen opasnosti). Tečaj je u biti zadovoljio u svojoj namjeni iako bi brojčano učešće popravilo moralni i stručni uspjeh tečaja.

Drago Entrtaut i Rado Kočevar na Vlašiću, 1955. Foto R.Kočevar

Žao mi je što nemamo sačuvane izvorne podatke, koji su napisani i prosljeđeni PSJ. Možda ga imaju u PS BiH. Pet prvenstvenih smijeri na tečaju je svakako izuzetnost.

Slijedećeg dana tečaj smo zaključili i s kamionom došli na željezničku stanicu Konjic. Svi smo se razišli s nekim prijatnim zadovoljstvom, koje je ostalo sve do danas nezaboravno. Stijene svakako tu nisu visoke. Sve više me podsjeća na Dolinu triglavskih jezera ili Kanina. A kako tek mora biti lijepo tokom zime.. ! Posebno je pogodno za turno smučanje,,

(,,Prema zabilješkama Drage Entrauta, tada tečajca ispred PSBiH, dogodilo se da je u stijeni pao Slovenski tečajac Saša Slavec, čiji pad je zadržao Hidajet Haračić,,).

Čvrsnica-tečaj PSBiH, 1950. godina. (,,Gore-ljudje,, - 11. januar 2013. Rado Kočevar: ,,Spomini na obisk leto 1949. in leto pozneje 1950,,). Planom i programom rada PSBiH bilo je predviđeno da se održi alpinistički tečaj na planini Čvrsnici u periodu od 15 – 24. septembra 1950. godine.

,,Kad sam se vratio iz Francuske, pozvao me je prijatelj Marijan Perko. S njim sam bio prošle godine na Prenju. Rado, spakuj opremu, večeras idemo kao instruktori na penjački tečaj u Čvrsnicu. Kući (u Rožnoj dolini) sam bio manje od jednog sata, za mene pa skoro jedan dan- putovanje vozom, priječenje Mont Blanca...pa ,,prespavane,, noći na klupama željezničkih čekaonica... Toga sam već bio naviknut noćivajući u bivacima stijena. .. Nagla odluka za odlazak u Bosnu i Hercegovinu je uticala na događaje, koji su slijedili. Tako sam se pri odlasku iz Ljubljane spakovao, da sam, zbog te hitnost i žurbe zaboravio uzeti lične dokumente na put u Sarajevo. I prva neprijatnost. Milicionari na vozu su pregledavali, sve po redu, Perko je milicionaru objasnio, šta mi se dogodilo, a milicionar me je htio odmah izručiti na prvoj sljedećoj stanici. Tako sam pri dolasku u Sarajevo bio dopremljen u centralni zatvor, gdje sam proveo oko dva sata skupa sa raznim uličnim kriminalcima. No Perko je međutim našao Entrauta, te su me zatim oba izvikla van. Kako je bilo u pritvoru, možete si lako predstaviti. Nakon toga sjeli smo na voz ,,ćiru,, pa u Jablanicu, a odatle pravo na Čvrsnicu, do šatora kod ostataka planinarske kuće (izgorjela početkom mjeseca jula 1949. iz neutvrđenih razloga i nepoznatih počinilaca) na Vilincu. Tehnički vođa tečaja bio je Marijan Perko. Kuhanje i smještaj (instriktora) imali smo u skloništu pored kuće, koje nije izgorjelo, a tečajci su smješteni pod šatorima. U blizini kuće imali smo izvor vode.Tu su nas dočekali 30 tečajaca iz planinarskih društava BiH, a od toga njih 18 su bili pripadnici JNA. Među tečajcima su tu bilii poznanici sa Prenja: Hidajet Haračić i Drago Entraut. Entraut je na tečaju radio kao poimoćnik. Pogledaj sad. Opet navolja. Cijeli dan se je nastavljalo slabo vrijeme, većinom je kišilo i sunca nismo ni vidjeli, samo jednom kad smo se popeli na Veliki Kuk. Tad sam kratko vidio dio Dive Grabovice. Takvog lošeg vremena nisam upamtio.

Tečaj je bio ispao bolje teoretski. Dvaput sam prošao ovo visokogorje, nesnosnu vrućinu prije godinu dana i drugi put u kiši, su ostali neobični doživljaji. S Entrautom sam bio u prijateljskoj vezi  još dugo godina. Posjetio me je na Vlašiću 1955. Dok sam služio kadrovski rok u JNA, pa ja njega i suprugu Teru dvaput u Sarajevu. Pred Olimpijske igre u Sarajevu smo se zadnji put vidjeli u Sloveniji. Nažalost nas je napustio prije godinu, kasnije također i Tera. Oboje su ostali u nezaboravnoj uspomeni,

                                                                                                                                                  Rado Kočevar

Pripremio: B.Behrem