Gledano odavde, sa sniježne granice, čini se da se proljeće svelo samo na onu svijetlozelenu fleku dole u dolini
Popeli smo se do Hajdučkih vrata. Sanja u snijegu cepinom piše naša imena. Jesmo li samo zbog toga tu. Šta nas to vuče gore? Bolje da nema odgovora da ne bi pokvarili čaroliju preobrazbe zime u proljeće
April 2005., Čvrsnica. Još jednom se očituje bogatstvo naše priode i klime. Po kalendaru je duboko proljeće. Jeste, ali na nižim visinama! Gore iznad 1200m nadmorske visine vladaju pravi zimski uvjeti.
Čekamo da se Sanja složi sa ovom konstatacijom, pa idemo dalje.
Eto, tu se krije to proljeće, nešto k'o blijedunjavo, k'o stidljivo i sve k'o hoće-neće...
Kada se ide iz Dive Grabovice prolazi se poljem ljubičica, jagorčevine, kukurjeka, šafrana... Ovo "poljem" je ralativan pojam, upravo kao i pojam "proljeće", ali nekako prijaju pa eto, nek se pomenu...
Sanja bi se apsolutno složila s tim da se pojmovi "polje" i "proljeće", a takođe "ljubičice", "jagorčevine" i "šafran" pomenu. Sve osim "kukurjeka".
Šta je ovo, narode, glava na tri sprata! Dobro, bar se sad zna ko je ovdje "najglavniji"
Neprikosnoveni vladar hercegovačkog krša je mirno sklupčan u prelijep zvrk upijao sunčeve zrake. Zadivljujuće. Nismo ga dirali, nismo od onih koji bi se odmah mašili kamena. On ima svoje mjesto u prirodi.
Sanja nema apsolutno ništa protiv ovakvog stava (provjereno). Sve ima svoje mjesto u prirodi.
Proljeće podno Velikog Kuka
Pauza na Žlijebu i prekrasan pogled na Veliki kuk. Planina je najljepša onda kad se miješaju snijeg i zelenilo, pa još crnogorica i bjelogorica, pa zima i proljeće, pa osjećanja i emocije, pa vino i kisela... Sanja se sunča na vidikovcu i nije ni svjesna koliko još snage i vremena treba do cilja. Ovo "nije ni svjesna" zvuči kao da je Sanja u nesvijesti, ali nije.
Adnan demonstrira taktiku i tehniku. U pozadini koliba Tise i greben sa koga se otvara vidik na podnožje Velikog kuka i dolinu Grabovke
A onda od Tisa pa do Hajdučkih zima, prava i turobna. Mnogo snijega. Uspon jako težak. Povremeno ugledamo Hajdučka vrata i to nam da novu snagu. Adnan pokušava demonstrirati najoptimalniju taktiku i tehniku uspona, ali pošto on nije glavni u ovoj priči nego Sanja, o tome drugi put...
Hajdučka vrata, a zašto vrata, samo hajduci znaju.
Konačno, Hajdučka! Gledamo ovaj biser prirode, taj lijepi prsten. Do kada će izdržati jer ga iz godine u godinu nagrizaju vjetrovi, mrazevi, kiše, snjegovi? Da li mu ima spasa? Sudeći po slici, ovo "Da li mu ima spasa" Sanja je najverovatnije dovela u vezu sa Harisom, tj. avanturom osvajanja desnog direka na Hajdučkim vratima.
Koja dramatika u zoni 2000m! Proljeće ovdje još nema šta tražiti!
(Desno: Vilinac 2118m, u sredini i u daljini: Pločno 2228m)
Popeli smo se na Hajdučka vrata, sve ostalo, kako vidite, bilo bi utopija. Sanja u snijegu cepinom piše naša imena. Jesmo li samo zbog toga tu. Šta nas to vuče gore? Bolje da nema odgovora da ne bi pokvarili čaroliju preobrazbe zime u proljeće.
Ne ostavljajte me ovdje...
Eto, to je bila Čvrsnica u jedno rano proljeće godine 2005. A Sanja? Valja se po snijegu od oduševljenja, a razloga je mnogo. A, moglo bi biti i od umora, a razloga je opet - mnogo. Haj' nek to ostane tajna...
Haris Bašić (Foto: Haris Bašić&Adnan Adilović) april 05.