Igman - Crni vrh 1467, Bjelašnica - Međeđa glava 1881

Tražio sam na netu trek za Crni vrh na Igmanu, ne nađoh. Tražio i za Međeđu glavicu ili Međeđu glavu na Bjelašnici, na sedlo ispod Velike vlahinje, ne nađoh. Pa rekoh da odemo tamo i snimimo to, možda nekom zatreba. Iako smo dio išli biciklom, ako netko ide autom, isto vrijedi. Biciklom krenuli od Matinih koliba, pa onda prekrasnim šumskim putem i laganim usponom kroz Vučje dole i Rajčevicu obišli oko vrha Guvno 1612 mnv, do iznad pl.doma Javornik. Tu smo tražili neki označeni put prema Crnom vrhu, najvišem vrhu Igmana, ali ne nađosmo to, pa smo sa puta našli neki putić i pogodili. Lagano putićem do vrha, a na vrhu kupa kamenja, što znači da planinari ipak posjećuju ovaj vrh. Pogled sa vrha nikakav, ali tako je to u šumi. Zato imate koncentraciju kisika na 100%.Sa vrha smo se spustili biciklom i nastavili dalje šumskim putem do lovačke kolibe u Ravnoj vali gdje se skreće standardnim putem prema Međeđoj lokvi odakle ide put preko Kara Mustafinih čaira okolo Međeđe glave prema Lokvanjskom jezeru, ali smo mi išli preko Vreoca da vidimo ima li puta prema sedlu između Vlahinje i Međeđe glavice. I zaista, put tj. staza postoji, dobro je obilježen, čak postoje i zimske markacije. Dolazimo i do kaptiranog izvora iznad Vreoca, kantom vadimo vodu, punimo zalihe i zahvaljujemo dobrim ljudima, planinarima, koji su i markirali ovu stazu, a i utrošili dosta svog vremena da naprave ovu kaptažu veoma hladne i odlične vode, koja sigurno u ljetnim vremenima dušu vraća. Nastavljamo dalje označenim putem prema sedlu, a kada dođete na sedlo i pređete na drugi kraj, pucaju pogledi na crni Krvavac i prekrasnu i moćnu Hranisavu, a ispred prekrasna polja Bjelanovog dola. Odavde se lijevo ide prema Velikoj vlahinji. Naš cilj je bio popeti Međeđu glavu (ili glavicu), ali obilazismo okolo i nigdje nekog putića, jer je vrh obrastao u staru i veliku kleku, koja se pravo narogušila i neda u svoja njedra. Ma nešto nisam bio za odustajanje i krećem u probijanje prema vrhu. Za nekih stotinjak metara mi je trebalo oko pola sata da se probijem do vrha, na kojem je isto kleka, ali malo niža, tako da se može nešto i vidjeti sa vrha. Sa lijeve strane dominira klekovita Velika vlahinja (ili Mala, ali nije bitno), a desno već pomenuti vrhovi Bjelašnice. Povratak je nešto lakši, jer se ide niz kleku. Sarajevski planinari će reći da je ovo stari, poznati put i staza, ali neka i ovog treka na portalu, možda nekome pomogne.