Uspon na Mont Blanc (4810 m), najviši vrh u zapadnoj Evropi, svake godine privlači planinare iz cijelog svijeta. Ova impresivna i impozantna planina na granici Francuske i Italije, s veličanstvenim vrhom na krovu Alpa, za olovske visokogorce bio je izvodljiv cilj.
Nevjerovatnom iskustvu stojanja i pogleda s vrha Mont Blanc prethodile su intenzivne pripreme tima sastavljenog od naprednih do iskusnih planinara: Aldin Milunić, Armin Vatreš, Emir Ećo, Elvir Karahmetović, Mujo Beridan, Safet Huseinović i Uzeir Šehić iz Olova, te Mirsad Muratčehajić iz Kozarca..
Prvi dan, 23.juni
Na put smo krenuli 23. juna 2018. godine u 8.15 sati. U Kozarac kod Prijedora stižemo u 12.15, gdje nam se pridružuje Mirsad Muratčehajić, član PK Kozarac. S ljubaznim domaćinima ostajemo do 14.30 sati.
Put od oko 1300 km, nakon slabog prometa na italijanskim autocestama, zakomplikovao je zatvoreni tunel Mont Blanc, te smo ga zaobišli preko Siona (CH), kroz švicarske Alpe. U Chamonix stižemo 24. juna u 4.50 sati.
Drugi dan, 24. juni
Grad Chamonix leži na 1.035 metara nadmorske visine. Mnogi vrhovi Alpa, visine oko 4000 metara, vidljivi su iz samog grada. Kao takvi, stvaraju svojevrsni zid oko Chamonixa, s visinskom razlikom od blizu 3.000 vertikalnih metara! Bez obzira na to, ako želite pogledati neku planinu s bilo kojeg mjesta u gradu, morate nageti glavu najmanje 30 stepeni! Uistinu je nevjerovatno i lijepo. Nema načina da budemo jasni s riječima, slikama i videozapisima.
U Chamonixu ostajemo do 8.30 sati, jedni drijemajući u kombiju, drugi kupujući opremu, a treći obilazeći grad. Već ranije smo izabrali jedan od četiri uobičajena puta do Mont Blanca, Route Goûter (najposjećeniji). Na naše odredište, gradić St. Gervais, odnosno les Bains (792 mnv), drugu stanicu tzv. Mont Blanc tramvaja, stižemo u 09.00 sati. Jedan voz u 9.40 smo zamalo uhvatili, ali nismo htjeli žuriti jer je ubrzo sljedeći. Kupujući karte shvatili smo da je izbačena linija u 10.45 i da je sljedeća u 11.10 sati, koja nažalost ide samo do četvrte stanice Bellevue ( 1794 mnv).
Na Bellevue smo stigli u 12.10 sati i čekali sljedeći tramvaj cijeli sat vremena.
Do predzadnje stanice Mont Lachat, na 2074 mnv, stižemo za 32,5 €, koliko košta povratna karta po osobi. Zadnji dio pruge i šestu stanicu Aigle Nest (2372 m), gdje se trenutno izvode radovi na pruzi, prelazimo pješke, a do skloništa Orlovo gnijezdo (Le Nid d’Aigle, n.m.v. 2372m) stižemo u 15.00 sati. Krajolik oko nas postupno se mijenja od zelenih dolina do stijena, snijega i leda.
Temperatura je bila vrlo ugodna i prijatna za uspon, pa su neki od nas bili u majicama i kratkim pantalonama. Na toj temperaturi zbog ruksaka (kod pojedinih dva) i ukupne težine 22 do 25 kg opreme, bilo je vruće, a uspon je bio usporen.
Kad smo stigli do 2.750 metara, bilo je 16.50 sati, vrijeme se počelo mijenjati. U 16.55 sati bilo je već kišno i maglovito. Zaustavili smo se, stavili kabanice i zaštitu za ruksake. Bili smo na maloj ledenoj padini, prije prvog skloništa. Vrijeme je postajalo sve gore i odlučili smo prenočiti u tom skloništu. Sklonište „Refuge des rognes“ (2768 mnv) ima dvije prostorije u prizemlju i potkrovlje, a u njemu smo zatekli osam planinara. Zbog skučenog prostora i nastale gužve, u 17.30 sati uprkos slaboj vidljivosti, Mujo i Aldin nastavljaju dalje. Plan je da ostatak ekipe ustane u 3.00 sata 25.6. i krene u 4.30 sati prema Tête Rousse.
S težinom i nelagodom nošenja ruksaka, bilo je na pola puta do nesreće. Bili smo na 3.000 metara, snijeg je počeo padati, a mi još uvijek moramo prevladati 200 vertikalnih metara do kampa pored Tête Rousse. Kada smo konačno stigli do kampa u blizini Tête Rousse, na 3167 metara, bilo je nešto iza 19.00 sati. Brzo smo postavili šator, na plinskoj boci i gorioniku istopili snijeg, spremili nešto za večeru, te se brzo sklonili od udara vjetra, snijega i hladnoće.
Treći dan, 25. juni
Probudio sam se kad je moj sat „zavrištao“ u 5.55 sati. Aldin je već bio vani kada su se začuli glasovi drugog dijela ekipe. U namjeri da uštedimo energiju, a time i da maksimaliziramo mogućnosti za vrhunac, ostavili smo sve što možemo u kampu i s malim ruksacima krenuli do sljedećeg planinarskog doma Dome du Goûter. Plan je da uživamo u planini i ne trčimo za vrhom, a usponom na 3835 m do Dome du Goûter aklimatizujemo svoj organizam i vratimo se u kamp. Na planiranu aklimatizaciju nije pošao Eko. On je ostao u kampu i postavio svoj šator. Vrijeme je bilo prohladno s neznatnim minusom i vedrim nebom, što su bili odlični uslovi za prelazak "grand couloir".
Konačno sam pogledao "grand couloir", poznat po kiši koja ubija penjače tokom njihovog prijelaza, ledena padina s početnim nagibom od 30° i široka samo oko 30 ili 40 metara. U tih 30 metara križanja to se događa.
Počeli smo hodati u 7.00 sati. Razgovarati, razmjenjivati iskustva, bez žurbe. Otišli smo na blago povišenu padinu leda, do stjenovite strane prije križanja. Svaki je stavio svoju kacigu i krenuo prema kamenoj stazi. Nakon samo stotinjak metara od ove staze stigli smo do Velikog kuloara, poznatog kao "streljačka galerija", očito zbog stijena koje se spuštaju niz padinu, odgovorne za neke smrti u masivu. Dogovorili smo se o jednostavnoj šemi, ali savršenoj za čuvanje života: samo jedan prelaz u isto vrijeme, a drugi će promatrati i obavještavati u slučaju pada kamena. Prelaz je prošao bez problema. Jedni su ga prelazili sporo, drugi malo brže, svako prema dobi ili nedostatku prakse.
Uspon od Couloir de la mort (Koridor smrti) do doma Goûter (n.m.v. 3835m) nastavljamo po okomitoj stijeni od 30 ° do 60 °, a većina je oštra poput noževa, sa pet-šest osiguranja čeličnim kablovima ili feratom.
Barem polovina ljudi koji su krenuli gore ili dole to je učinila u grupama i navezi. To je bila samo "psihološka sigurnost", jer ako se pada, svi padaju. Naveza u penjanju na ledu je vrlo funkcionalna. U slučaju jednog pada u grupi, drugi vam mogu pomoći, a na ovakvoj stijeni svi padaju.
Nakon tri sata pješačenja i penjanja, osvojili smo 650 metara i stigli do starog i zatvorenog doma Goûter, na 3.817 metara. Osvježenje, za neke i doručak na terasi starog doma okupanog suncem, dobro je došlo. Pet minuta i 350 metara dalje od glečera izašli smo na vrh Aiguille du Goûter (koji je ujedno naziv za dom i rutu) na 3864 metara.
Napravili smo nekoliko fotografija i u 12.30 sati krenuli prema dolje. Dok je uspon bio ugodan i malo opasan, silazak je stvarno zastrašujući. Nije težak, može se reći da je lagan, ali pažnja i sigurnost pri spustu mora biti maksimalna.
Stigli smo u kamp u 14.40 sati, iako iscrpljeni od penjanja dio ekipe je morao postaviti šatore. Mi koji smo to ranije završili odlazimo u dom. Ulazak u dom je zabranjen u cipelama ili derezama. Sva oprema se ostavlja u predsoblju i s dostupnim papučama ulazimo u salu. U sali zatičemo oko 100 penjača, uglavnom francuskih, njemačkih, poljskih, austrijskih i nekoliko španskih.
Umjesto topljenja leda, za pet eura kupili smo 1,5 l bocu mineralne vode, a limenka soka od 0,33 l ili pivo košta šest eura i više. Po zidovima doma oblijepljeno je mnoštvo državnih zastava među kojima je i zastava BiH s potpisima PD „Visočica“. Na obližnjem zidu Eko je tokom dana okačio zastavu BiH s našim imenima, a zastavu PD „Smolin“ Olovo postavio je Armin. Vratili smo se u kamp i pridružili koncertu hrkanja.
Četvrti dan, 26. juni
Spavanje u šatoru na snježnoj podlozi nije bilo ugodno. Ustajem s prvim zracima sunca i razgledam po kampu. Sajo s rukama u džepovima i pognute glave stoji ispred šatora pokušavajući uhvatiti rijetke sunčeve zrake. Ustajemo jedan po jedan i uz kafu se žalimo na (ne)prespavanu noć. Dan provodimo odmarajući, a uspon na vrh, po unaprijed dogovorenom planu oko ponoći pomjeramo za 23.00 sati. Aldin predlaže da Eko i Mirsad na završni uspon krenu
jedan sat ranije, kako bi lakše mogli pratiti tempo uspona. Eko je odlučio krenuti ranije i malo aklimatizirati svoje tijelo. Na uspon je krenuo u 13.10 sati, a do Dome du Goûter stigao je u 17.00 sati. Mirsad je prihvatio prijedlog i na uspon krenuo u 22.00 sati. S njim je prema kuloaru krenuo i Emir.
Dan uspona - summita
Kamerom i pogledima ispatili smo Mirsu i Emira te se vratili u šatore da se još malo odmorimo. U 22.30 h počeli smo stavljati opremu na sebe. Temperatura je bila oko -4 ° C i nije bilo vjetra. Mjesečeva svjetlost je bio toliko jaka da nam čeone lampe skoro nisu bila ni potrebne. Počeli smo hodati u 22.45, ali se Armin vratio po motorolu (radioveza). Vremenska prognoza je bila dobra, ali nas je brinuo vjetar za koji je pretpostavljena brzina bila 35 do 40 čvorova. Na pola uspona do Dome du Goûter, koji se nalazi 500 mnv iznad kampa stigli smo Mirsu i Emira, te zajedno nastavili do tačke spajanja s Ekom. U 1.15 sati 26.juna bili smo kod starog Dome du Goûter. Djelimo se u ranije dogovorene timove za uspon, dva penjača po navezi. U pojedinačnim timovima sve ide vlastitim tempom i svaka naveza ima motorolu (radio vezu). Prvi tim Aldin – Mujo, drugi tim Emir – Uzeir, treći tim Armin – Sajo i četvrti tim Mirso – Eko. Nakon polusatnih priprema krećemo prema Vallot skloništu 4362 mnv, koje se koristilo samo za hitne slučajeve.
Ostavljamo Dome du Goûter iza sebe i s alpinističkim pojasevima, derezama i užadima hodamo po glacijalnom terenu i penjemo se na Col du Dôme (4237 mnv). Onda blago spuštanje i uspon do skloništa Vallot 4362 mnv (kutija od duraluminiaj dizajniran za smještaj do 12 ljudi, ali često sadrži znatno više). Na ovom dijelu prvi tim se izdvaja, a četvrti zaostaje, kontakt se održava radiovezom. Prvi tim je stigao do skloništa, u Vallotu je već desetak planinara koji zamotani u vreće spavaju (iako je to samo sklonište za hitne slučajeve) i još desetak koji su na kratkom odmoru kao i mi. Iz četvrtog tima su javili da Mirso ne može dalje, ima problema s visinom i disanjem, on će se vratiti, a Eku ćemo sačekati u skloništu. U 4.40 sati u sklonište ulazi 2. i 3. tim vidno iscrpljeni, a za njima i Eko. Ustupamo im mjesto za odmor i stisnuti ko sardine razgovaramo šta dalje. Mujo i Aldin se odlučuju krenuti dalje, a 2. i 3. tim će uzeti malo dužu pauzu. U 4.55 sati Eko je krenuo za prvim timom. Nakon ove zadnje kolibe put se mijenja u jedan kontinuirani greben, a rizici se povećavaju. Penjemo se uz greben Bosses Ridge , dvije grudice koje prave prepoznatljivi horizont koji se vidi iz doline. To je izloženi greben koji zahtijeva koncentraciju i dobru tehniku hodanja sa derezama. Zrak je sve rjeđi, pada se, a disanje je otežano.
Sunce se počelo dizati, temperatura je bila oko -6 ° C do -10 ° C. Vrlo vjetrovito, ali hladnoća je bila prilično jaka, ne znam zašto. Ako ste sami na grebenu čiji bokovi su do 60 °, ne možete zaustaviti pad, sigurno ste nestali. Ako ste u navezi s nekim, još uvijek imate priliku da neko zaustavi vaš pad.
Još jedna ozbiljna pogreška koju sam primijetio do kraja uspona, mnogi su se ljudi oslanjajali na tlo sa štapom u svakoj ruci. Štap za šetnju ne može pomoći da zaustavi tijelo od barem 70 kg u slučaju pada. Ne na bilo kojem nagibu koji prelazi 25 ° ili 30 °.
Bili smo na 4400 metara. Neke se grupe, s prvim zrakama sunca koje se uzdižu iza Mont Blanca du Tacula, spuštaju s vrha. Promet je značajan tako da se ljudi zaustavljaju i čekaju prolazak... Neugodna rutina koja se treba obaviti na grebenu od samo jednog metra i sa tako strmim bokovima. Nakon što smo prošli kroz Grand i Petite Bosse, stigli smo do zadnjeg grebena. Neprekidno, oko 25 °, što je gotovo ništa, ali tjeskoba je jaka, najviši vrh Alpa je tamo, vrlo blizu. Lažni vrh može zavarati, ali pravi vrh leži samo pedesetak metara ispred. Napokon smo se popeli na vrh Mont Blanca na 4.807 metara u 6.35 ujutro, nakon mnogo crvenih svjetala u prometu ljudi. Bilo je jako hladno, pretpostavljam da je -20 ° C, ili je to proizvod jakih udara hladnog vjetra. U toplom zagrljaju glasno smo se smijali, činilo se da je ova planina naš Everest, vrh svijeta!
Napravili smo nekoliko fotografija, sa zastavom na kojoj su ispisani naši sponzori. Vjetar na vrhu bio je očekivan, ali taj vjetar je bio prilično hladan, što je u kombinaciji s -10 ° C učinio zadatak fotografisanja jako bolnim. Ruka koja ostane bez rukavice odmah se ukoči od hladnoće. Nakon desetak minuta na vrhu krenuli smo nazad prema nižem grebenu. Na samom izlazu sa vrha u 6.50 sati susrećemo Eku kojeg jedva prepoznajem. Uz srdačne čestitke vraćamo se na vrh i pravimo zajedničke fotografije.
Nakon samo pet minuta počeli smo se spuštati. Na pola sata od vrha srećemo 2. i 3. tim, dajemo im zastavu i par instrukcija i brzo nastavljamo dalje.
Drugi i treći tim popeli su vrh u 7.50 sati i nakon deset minuta slikanja krenuli su nazad. U skloništu Vallot bili su u 9.35. sati, a nakon duže pauze u 10.20 sati nastavljaju prema Dome du Goûter.
Na silasku iste rutine penjanja: prolazite, pričekajte, prolazite, pričekajte ... Puno ljudi ide na vrh. Vjerujem da je već danas, 26. juna 2018. godine, barem 100 ljudi pokušalo popeti vrh, a najmanje 85 ih je uspjelo.
Na povratku smo bili prilično umorni, nismo se zaustavljali, a do Dome du Goûter trebalo nam je nešto više od četiri sata. U dom smo stigli u 11.00 sati, polusatni odmor, kafa, ručak i silazimo do kampa pored Tête Rousse. Drugi i treći tim su u Dome du Goûter u 12:30 sati. Slijedi odmor i u 13.25 sati silazak. Spust je cijelim putem prošao bez problema (čak i ponovni prijelaz Koridora smrti). Uz zadnje atome snage oko 13.00 sati smo se dokotrljali do šatora, a 2. i 3. tim u 15.45 sati. Po pristizanju svih timova u kamp i međusobnih čestitki odlazimo na zasluženo piće u Tête Rousse. Nakon toga vratili smo se u kamp, za tren oka smo se uvukli u šator i zaspali iste sekunde.
Peti dan, 27. juni
Probudila nas je zora u 4.30 sati. Na šatoru mraz, nebo besprijekorno plavo, kao i dan prije. Zaista imamo sreću. Sve je dalje bila rutina: pakiranje i pokret od 5.00 do 5.30 sati, spust do Mont Lachat stanice 7.50 sati, gdje smo se ukrcali u 09.45 sati na M.B. tramvaj, koji nas je spustio u St. Gervais- les Bains, gdje smo parkirali auto. Silazak nije prošao glatko. Uzeiru je zbog gubitka nadmorske visine i pritiska u nekoliko navrata nastupalo kratkotrajno sljepilo, a Eko je imao velike bolove u koljenu. Slijedilo je ponosno opuštanje cijelog popodneva i večernjih sati u Chamonixu prije nego što ćemo krenuti put Kozarca i Olova. Isplatio se sav trud i svaka kap znoja.
Mont Blanc ima četiri "normalne" rute, no Goûter je najviše posjećena. Međutim, svi putevi zahtijevaju planinarsko iskustvo u visokom gorju, dobru fizičku i psihičku pripremljenost, odgovarajuću opremu, a poželjno je povesti iskusnog planinara. Staza do vrha prolazi kroz brojne opasne prolaze, mnoštvo mjesta na kojima vrebaju odroni kamenja ili snijega, a na tim visinama uvijek postoji i opasnost od visinske bolesti, pa je potrebno barem jednu noć provesti u planinarskom domu kako bi se izbjegle moguće zdravstvene komplikacije koje mogu završiti smrću. Kao dodatna opasnost, tu je i mogućnost nagle promjene vremenskih prilika.
Zahvale za ovaj pohod idu i našim sponzorima:
zlatni: Općina Olovo, Alma Ras d.o.o., Logosoft d.o.o.
srebrni: Aquaterm Banjsko-rekreativni Centar Olovo
i bronzani: Caffe "DALMA" Olovo, Brkić d.o.o.
{nomultithumb}