Turistička kuća pod Tumbom na Čvrsnici

Planinski turizam na teritoriji Bosne i Hercegovine ima dugu tradiciju. Za vrijeme postojanja "Bosanske crkve", u srednjem vijeku, i Srednjovjekovne bosanske države, hodočastili su razni heretici u Bosnu, jer je u njoj tada, prema historijskim izvorima, imao sjedište njihov "papa" ili starješina zvani Did. Ovaj "turizam" je imao vjerski karakter. 

Za vrijeme Osmanske uprave dolazilo se u Bosnu iz raznih krajeva Turskog carstva, sa namjerom da se upozna najzapadnija turska pokrajina. I ovaj turizam imao je pretežno vjerski, ali i zdravstveno-rekreativni karakter. Brojne ljekovite banje privlačile su tadašnje "turiste" da se zadržavaju i borave u Bosni. Dolaskom Osmanlija ovdje počinje ubrzana izgradnja hanova u većim naseljenim mjestima Bosne i Hercegovine ili uz važne putne komunikacije. Pored hanova grade se musafirhane, imareti i drugi ugostiteljskim objekti.

Dolaskom Austrougarske monarhije ovdje nastupa novi period u turističkoj aktivnosti: osnivaju se turističke organizacije, planinarska društva i kuće, profesionalne službe, te turizam postaje komercijalna djelatnost i počinje poprimati privredno obilježje. Prema tome , turizam Bosne i Hercegovine prošao je nekoliko faza razvoja, ali se tek od 1878. godine može govoriti o turizmu kao društveno-ekonomskoj pojavi koja ima obilježja turističke privrede. Putovanja su do tada bila pojedinačna i imala su vojničke, političke, ekonomske, sportske i religiozne pobude. Značajan datum u turističkoj historiji Bosne i Hercegovine predstavlja osnivanje turističkog kluba u Sarajevu, 1884. godine, da bi nakon toga, već 1887. godine, bila podignuta prva lovačka skloništa (Schutzhutte) u Drjenču na Plasi i Todorović-Jagd Hutte na podnožju Gradine-Bjelašnica, a o tome nam neosporno svjedoče činjenice objavljene u topografskoj karti Habsburg Empire (1869-1887) Third Millitary Surway 1:75000 koju je izdala Austrija 1887. godine nakon provedenog prvog integralnog sistemskog i homogenog premjera cijele teritorije Bosne i Hercegovine.

Topografska karta Habsburg Emire (1869.-1887.) 1: 75000 Third Millitary Surway

Ubrzo poslije toga u Sarajevu 21. septembra 1892. godine dolazi do osnivanja Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba ("Bosnisch-Hercegowinischer Touristen Klub" in Sarajevo) i ovaj datum smatra se službenim početkom organizovanog planinarstva  u Bosni i Hercegovini. Nakon toga Zemaljska vlada uložila je sredstva u podizanje turističkih objekata i gradnju puteva i staza po: Plasi, Čvrsnici, Prenju, Bjelašnici, Trebeviću, Treskavici, Igmanu, Jahorini i Zelengori. Grade se kuće i skloništa na Trebeviću, Čvrsnici, Prenju, Plasi, Treskavici, Jahorini i Bjelašnici. Za organizaciju i propagandu turizma, te povećanje turističkog prometa u Bosni i Hercegovini bio je posebno zadužen Julius Pojman, tadašnji direktor banje Ilidža i referent za turizm Bosne i Hercegovine.  On je organizovao putovanja po planinama Bosne i Hercegovine, obučavao vodiće, priređivao posjete kulturno-historijskim spomenicima i organizovao zabavni život. Husein Pašalić bio je prvi turistički i planinarski vodič koji je 1879. godine pružio prvu profesionalnu vodićku uslugu u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, a ovim poslom, kao jedinim zanimanjem, bavio se više godina, do 1914. godine.

Turisti pred kućom Katarinen Hutte u Crnopoljskom klancu-Prenj

Turizam na planini obuhvata široku lepezu aktivnosti za ljubitelje raznih sklonosti od planinara i alpinista  pokretač je zajednička ljubav prema prirodi i provođenje vremena na svježem vazduhu. Mnogo godina unazad, planinski turizam, zauzimao je drugo mjesto po masovnosti. On ima dvije turističke sezone-zimsku i ljetnju.
Nacionalni Parkovi, a i čitav prostor planina prepun je prirodnih turističkih atrakcija: planinskih vrhova i litica, dubokih klisura, kanjona, vodopada i glacijalnih jezera. Kao glavni turistički potencijal izdvajaju se: Boračko, Prokoško, Blidinje i Šatorsko jezero  te jezera na Treskavici i Zelengori, a njima se pridodaju kanjoni Neretve, Vrbasa, Sutjeske, Drine, Une i Drežanke. 
Prirodne turističke vrijednosti ili resursi su objekti i pojave u prostoru nastali radom endogenih i egzogenih sila Zemlje. Imaju jednu ili više vrsta turističkih privlačnosti i uslovljavaju odgovarajuće vrste turizma, a odlikuju se višestrukom međusobnom uslovljenošću, spajanjem i prožimanjem.
Nastanku i razvoju Planinskog turizma i ekoturizma, u razvijenim državama, primarno prethode turističke-Prostorno planerske, interdisciplinarne analize: geoloških, geomorfoloških, klimatskih, hidroloških, pedoloških i biogeografskih osobenosti planina kao destinacija pogodnih za razvoj određenih vidova turizma. 
Dakle, Planinski turizam je vid turizma koji se odvija na planini. Planinski turizam je skup odnosa i pojava društveno-ekonomskog karaktera, koji obuhvata rekreaciju, putovanje i odmor, te obavlja ekonomsku funkciju kroz ličnu potrošnju turista u planinskim područjima.

Prvi turisti-istraživači s obilježjem planinarstva

Po ustaljenom redu, koji je već bio uhodan u Evropi XIX. Stoljeća, odmah nakon otvaranja Turske prema evropskom svijetu i nakon prvih pokušaja modernizacije svoje države (a to je bilo uglavnom poslije 1850.), pojavljuju se u Bosni i Hercegovini strani istraživači i drugi znanstveni radnici, koji hrabro ulaze u nepoznata bosansko hercegovačka planinska prostranstva, te tom prilikom planinare pa čak i penju.
Već je poznato da je oko 1865. godine pruski konzul u Sarajevu dr. Otto Blau, inače čovjek visoke kulture i obrazovanja, izvršio prvi precizno opisani planinarski i polu-alpinistički uspon iz sela Dujmovića na Barice i Djevojački kuk na Treskavica planini.
Uspostavljanjem austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini s geografskih karata ove pokrajine nestaju bijele pjege, koje su do tada označavale neispitana većinom planinska područja. Iz razloga prvenstveno vojne i ekonomske prirode nova administracija provodi detaljna i suvremena geografska, geološka, topografska i druga ispitivanja i mjerenja bosansko hercegovačkog tla.

Turisti pred kućom Marija Terezija Hutte u Tisovici-Prenj

Svakako i pred ostalim putnicima koji su dolazili u ove krajeve sa znanstveno-istraživačkim, ali i s drugim pretenzijama, stajao je problem planine, a koji su oni rješavali prema datim mogućnostima, a najčešće korištenjem pravca najmanjeg rizika. O rezultatima svojih nastojanja oni su ostavljali znanstvene ili druge priloge. Među njima su za nas od posebnog interesa radovi dra Otta Blaua, pruskog konzula u Sarajevu (1864-1872), koji ja dao vjerovatno najpotpuniji, najprecizniji i najneposredniji prikaz susreta jednog stranca s planinom Bosne i Hercegovine pred austro-ugarsku okupaciju. Njegov opis uspona na Treskavicu, izvršen oko 1865. iz sela Dujmovići, predstavlja prvi do danas poznati izrazito planinarski izvještaj iz ovih krajeva.

Botaničar František Fiala u Glasniku Zemaljskog Muzeja-objavio je članak ,,Bosanski runolist,, i piše: "To je biljka prava planinkinja. Dosada je nađoše u istočnim, centralnim i zapadnim Alpama, u Karpatima, u Juri u Pirinejima, Abrucima, u Srbiji, u hrvatskim gorama i u Bosni i Hercegovini. Na našem su je području dugo bezuspješno tražili, i mnogi botaničari tvrdili su, da u Bosni i Hercegovini ne raste. Bijahu opet lovci, koji naiđoše na takvu rijetku travu i mnogi se prevariše, svak ga je htio naći i vidjeti. Prvi ga nađe  i odredi pl. S.Kadić godine 1886. loveći divokoze u jarugama Grabovice (Plasa). Inžinjer Kaut nađe godine 1888. godine runolist u velikoj množini na  stanovištu divokoza, Muharnica nazvanom, koja je dio Plase planine. Prvi botaničar-stručnjak dr. Gunther Beck von Mannagetta mogaše runolist pouzdano konstatovati za Hercegovinu, koji ga u julu godine 1888. u stijenam Grabovice na Plasi ponovo nađe. U julu godine 1889. posjetismo kustos Othmar Reiser i ja, vođeni po inžinjeru Kautu, nalazišta runolista na Muharnici. Biljka se tu nalazi u visini od 1800-1900m na osojnim stijenama."

Dr. Radivoj Simonović već 1893. objavljuje svoje bilješke s puta kroz Drežnicu i Hercegovinu, da kasnije nastavi sa svojim oduševljenim opisima Čvrsnice i Prenja. U tom pogledu posebno mjesto pripada Simonovićevom članku "Putovanje po planinama" u kojem ovaj veliki planinar i planinarski pisac iznosi svoje mišljenje-doduše, još opterećeno uskim shvatanjima onog vremena o planinarstvu i planinarenju. Svoje članke, objavljivane u bosansko-hercegovačkoj štampi, Simonović potkrepljuje upravo jedinstvenim fotografijama s Prenja i Čvrsnice i drugih planina te se tako predstavlja i kao prvi i najkompletniji protagonista planinarstva u Bosni i Hercegovini.
Botaničar Dr. Profesor Đorđe Protić istražujući biljni svijet prešao je Čvrsnicu, 1907. godine, putujući tri dana te je ostavio zapis u Hrvatskom Planinaru: ... "Krasni vrhunci veličanstvenog Prenja, te najljepše gore cijele Bosne i Hercegovine, ostadoše za nama, a pred nama opet puče krasna duboka kotlinska dolina Plase-zvana Drjenač, koja se samo u istočnom pravcu naniže spušta. Pri silasku u turističku kuću, koja stoji u divnoj dolini Plase na visini od prilike 1350 m, nađoh na stijenama neposredno uz stazu značajnu i svakom turistu jako omiljenu alpinsku biljku Runolist (Edelweiss). ... Nakon odmora, krenusmo pod vodstvom mladog Lazara Kulidžana, prijekim putem na Veliku Čvrsnicu, Veliki Jelenak (2170 m), a odavde na vrh Velike Čvrsnice-Pločno (2228 m)".

Aplikacija Schutzhutte u Drjencu na Plasi-Sarajevskio list

Svi ovi napori izvedeni u bosansko hercegovačkim planinama imaju i danas svoje ne baš sporedno mjesto u historijskom kontinuitetu svih nastojanja, koja su omogućila pojavu pješačkog planinarenja, a kasnije i alpinizma u Bosni i Hercegovini. Jer, ne može se osporiti činjenica da se planinari od početka kao i danas služe lovačkim, planinarskim i nekada graničarskim stazama i putevima, izgrađenim za vrijeme austro-ugarske uprave, prilikom uspona na glavne planine Bosne i Hercegovine (Prenj, Čvrsnica, Maglić, Treskavicu, Bjelašnicu, Zelengora i dr.), dok su znanstvene i putopisne publikacije, prvenstveno specijalne karte iz ovog vremena, dugo godina bile glavni izvor obavještenja o planinama Bosne i Hercegovine, koje su obilno koristili planinari.
Zbog toga registrirani odnosi čovjeka i planine, koji su bez pretenzija da pruže neku zaokruženu cjelinu, prikazani u ovom prilogu, imaju za cilj samo da akcentiraju neke osobenosti Bosne i Hercegovine u ovom pogledu, a ujedno da posluže kao skica za izradu uvoda u historiju bosansko-hercegovačkog planinarstva, čija je 130 godišnjica organizovanog postojanja protekla (2022. godine).

Gradnja puteva i staza

Nakon što je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, ljudi od nauke vidjeli su u Bosni obećanu zemlju naučnih istraživanja. A uporedo s političkim i naučnim interesom za ovu pokrajinu raslo je i zanimanje brojnih i znatiželjnih turista, kojima je ona u to doba predstavljala posljednji ostatak Istoka na Zapadu.
U godini 1893. izlučila je bivša Zemaljska Vlada za Bosnu i Hercegovinu planinu Čvrsnicu, zatim Divu Grabovicu, Plasu i Muharnicu kao državno rezervisano lovište u cilju gojenja i razmnožavanja korisne divljači. Površina mu iznosi 32000 ha. Od uspostavljanja lovišta do 1966. godine podignuto je 12 lovačkih koliba i dvije kuće. Sve kolibe međusobno su povezane izgrađenim stazama. Postojeća vrela, kojih je nažalost malo, uhvaćena su i uređena, a osim toga su na dva mjesta pod vedrim nebom napravljene cementirane čatrnje za hvatanje kišnice. Ukupno u lovištu je izgrađeno 55 km jahaćih puteva i 59 km lovačkih staza.  U istoj godini Austrougarske uprave, Zemaljska Vlada za Bosnu i Hercegovinu formirala je lovni rezervat koji je obuhvatao prostor planine Igman i Bjelašnice. Dok je u doba vladavine Kraljevine Jugoslavije, Vlada dozvolila, 1929. godine, gajenje srebrnih lisica na području planine Igman.

Nova vlast je na vrijeme osjetila ogromnu turističku vrijednost gotovo svakog dijela novookupirane pokrajine, i to ne samo vrijednost lako dostupnih prirodnih ljepota, kulturno-historijskih spomenika i šarolikog života, nego i čudesnu privlačnost bosansko-hercegovačkih planina. Zbog toga se relativno vrlo rano pristupa obrađivanju pojedinih planina u bližoj i daljoj okolici Sarajeva. Pored vojno-strategijskih planinskih puteva, prosječenih uglavnom u prvim decenijama poslije okupacije (put preko Velikog Vratla na Treskavici, put Kalinovik-žandarmerijska kasarna Borilovac na Zelengori, cesta na vrh Trebevića itd. provlače se kroz gotovo nedirnute planinske predjele nove tzv. turističke ili lovačke staze, osposobljene i za prelazak jahaćih i tovarnih konja, po Prenju, Čvrsnici (Pojmanov put), Bjelašnici (Alborijeva staza), Treskavici, Trebeviću (Apelov put), dok priličan broj dobro lociranih turističko-planinarskih objekata (kuća, skloništa, koliba), podignutih u relativno kratkom periodu, omogućava siguran pristup i boravak u planinama.

Turistička kuća Laura Hutte u Drjencu- Plasa

Prvi pratioci i vodići po planinama

U austro-ugarskom periodu bosansko-hercegovačke planine su bile bez sumnje privlačne za strane planinare i turiste. Najvažniji centri planinskog turizma nalazili su se u Ilidži kod Sarajeva i u Jablanici gdje su uvijek bili pripremljeni stručni vodići , jahaći i tovarni konji i ostala oprema, potrebna za boravak u planini. Vodić iz Jablanice Velija Spahić, prema navodima dra Simonovića, svake godine je 15-20 puta izvodio grupe planinara i turista na Prenj i Čvrsnicu. 
Austrijsko zaposijedanje Bosne i Hercegovine pokrenulo je interes lovaca, turista i naučnika istraživača da posjećuju dotad naučno neistražene krajeve. Hotel "Jablanica" bio je mjesto odsjedanja gostiju i polazna tačka na planine Prenj i Čvrsnicu. Turistima, lovcima i naučnicima, u hotelu Jablanica, bili su na usluzi pratioci i vodići po planinskim, u ono doba, neobilježenim putevima. U arhvu hotela "Jablanica" zabilježeni su vodići i pratioci koji su pratili turiste, lovce i naučnike po planinama od 1888-1951 godine: Velija Spahić, Juso Tufek, Hasan Beribak, Osman Ivković, Mumin Behrem, Mujo Šišić, Ahmet Halilhodžić, Šaban Ćosić, Hasan Šehić, Petar Manigoda, Jozip Klepica, Osman Drežnjak, Ahmet Begović, Nikola i Andrija Jurić.

 Prve planinske kuće i skloništa po planinama Bosne i Hercegovine

Pored izgradnje prvog planinarskog skloništa pod samim vrhom Trebevića (1560m), izgrađeno 1896. i skloništa na Dobroj vodi, izgrađeno 1907., osposobljena je tzv. "soba za turiste" u meteorološkom opservatoriju na vrhu Bjelašnice (podignut 1894.).

Meteorološka stanica na Bjelašnici

Troškom Zemaljske vlade, a putem Građevinske sekcije izgrađena su turistička skloništa u Drječu-Plasa "Laura-Hutte" (1443 m), izgrađeno 1895. i pod Tumbom-Čvrsnica "Bessy-Hutte" (1752 m), izgrađeno 1908. Skloništa na Tisovici-Prenj "Maria Theresia-Hutte" (1370 m), izgađeno 1904., Crnopoljskom klancu-Prenj "Katharinen-Hutte" (1313 m), izgrađeno 1901. kao i na Glogovu-Prenj "Ida-Hutte" (1319 m), izgrađeno 1896. Zatim, sklonište na Spasovači-Treskavica "Anna-Hutte" (1635 m), izgrađeno 1898. i na Turovom stanu-Treskavica "Katharinen-Hutte" (1639 m), izgrađeno 1903., kuća u Štini dolu pod vrhom Bjelašnice (1564m), izgrađena1894., turističko sklonište na Pogledinama blizu Vukeline vode-Jahorina "Anselma-Hutte"(1706m) izgrađeno 1909. i dr. Troškom zemaljske vlade podignut je u Jablanici, za ono doba reprezentativan hotel (198 m), izgrađen 1888. godine, prvenstveno namjenjen posjetiocima Prenja, Plase i Čvrsnice. Kako u Konjicu tako i u Trnovu podignute su Državne turističke kuće "Bezirkhaus" stalno otvorene i opskrbljene te prvenstveno namjenjene planinarima-turistima za odlazak na Prenj i Treskavicu. U željezničkim stranicama: Prenj (157 m), kod Jablanice, izgrađena 1903. godine i Ivan (876 m), na planini Ivan, izgrađena (1901. godine) osposobljene su bile po dvije sobe za planinare-turiste, dok su takve sobe postojale i u gotovo svakoj žandarmerijskoj kasarni i lugarskoj kući (u Jablanici, Divoj Grabovici, Konjicu, konjička Bijala, Idbar, Pazarić, Trnovo).

Turisti pred kućom Ida Hutte na Glogovu-Prenj

Nova vlast nakon okupacije Bosne i Hercegovine, iz samo njoj poznatih razloga, počela je vrlo brzo s obradom najvrijednijih planina gradeći puteve i fortifikacijske objekte različitih namjena. Objekti po planinama građeni su u vremenu od 1882-1908. godine. Tako je, pored objekata podignutih na Veleži, Leotaru, Zelengori, Trebeviću, Treskavici, Kalinoviku, Nevesinju i Ulogu, 1908. godine izgrađen kontrolno-osmatrački objekt na Strmoj dragi (1700 m), pored izvora vode i puta, a pod vrhom Zelena glavica (1965 m) na planini Čvrsnici. Pri tome se u susretu s Bosanko-Hrcegovačkim planinama glavni teret nosili većinom vojni stručnjaci (geodeti, topografi, kartografi i drugi), te projektanti i izvođači lovačkih, planinarskih  i drugih puteva i staza, često trasiranih po bespućima i po do tada nedostupnim predjelima.  

Turisti pred kućom Anna Hutte na Spasovači-Treskavica

Razvitak banje Ilidža kod Sarajeva, koja je prema koncepcijama zajedničkog ministra finansija Kallaya trebala da postane ljetovalište evropskog ranga, mnogo je pridonio turističko-planinarskoj obradi pojedinih planina (naročito Bjelašnice, Igmana, Treskavice, Čvrsnice i Prenja). Naime, za posjetioce Ilidže organizirani su posebni turistički i lovački izleti na pojedine planine i zato je direkcija banje Ilidža na inicijativu svoga poduzetnog direktora Juliusa Pojmana uređivala i održavala pojedine planinske staze i puteve. Kao odličan organizator i čovjek pravog smisla dao je izgraditi, kao referent za turizam, najveći dio sadašnjih planinskih puteva. Desna mu je ruka bio cestar-nadzornik puteva Vlade za Bosnu i Hercegovinu Nikola Povasović iz Jablanice. Njegovo je oko znalo povući trasu puta jednakom sigurnošću i podno defilea šumom obraslih stijena, kao i kroz neprolazne sisteme škrapa i vrtače našeg oporog  krša održavajući uvijek smjer ne gubeći se bespredmetno u pojedinostima.

Publikacije o planinama

U period od 1903-1913. godine, Kancelarija za razvoj turizma u Bosni u i Hercegovini objavila je četiri izdanja Vodića "Illustrierter Fuhrer durch Bosnien und die Hercegovina" a u svakom od njih bile su informacije i upute turistima o posjeti planinama Prenju, Plasi, Čvrsnici, Treskavici, Igmanu, Bjelašnici, Jahorini i Vlašiću, s cijenom usluge u skloništima (Schutzhutte) za noćenje.
Naučno-biološki list "Priroda" u Zagrebu objavio je 1926. godine prvi i cijelovit opis planina: "Prenj planina u Hercegovini" i "Čvrsnica planina u Hercegovini" autora dr. Radivoja Simonovića. 
U Sarajevu, 1935.godine, objavljen je Vodič "Kroz planine Bosne i Hercegovine" u kojem je kustos Zemaljskog Muzeja u Sarjevu , ing. Jovo Popović dao detaljan opis bosansko-hercegovačkih planina. Mnogim planinarima bio je to povod da krenu u posjetu bližim i daljim  planinama.
Augusta 1935. godine u Beogradu Univerzitetski profesor Borivoje Ž. Milojević objavio je naučni rad "Čvrsnica planina" kojim je dao značajan doprinos poznavanju Dinarskog gorja.
Prelazak "Preko Čvrsnice u Drežnicu" koje je izveo dr. Radivoj Simonović 1907. godine, a objavio putopis u Sarajevskom listu, 1909. godine.

 Prva turističko-planinarska organizacija

U ovako pogodnoj turističko-planinarskoj klimi, koja je zahvatila Bosnu već u prvim decenijama poslije okupacije, razumljivo je i logično što veoma rano dolazi do osnivanja prve planinarske organizacije. Bilo je to još u ono doba kada je planinarstvo u svijetu dobivalo tek svoju fizionomiju i puniju samostalnost. Radi toga nije ni čudo što u Bosni i Hercegovini, već u početku, dolazi do poistovjećivanja pojmova turizam i planinarstvo (pod utjecajem austrijske planinarske škole), tako da je i kasnije, između dva rata, za planinarstvo često upotrebljavan naziv "turistika".
Zahvaljujući okolnosti da je u Bosni i Hercegovini bio priličan broj intelektualaca-činovnika, većinom doseljenika, ali i suvremenih domaćih ljudi, a koji su imali manje-više izgrađene pojmove o odnosu čovjeka i planine, ili koji su se za planine zanimali iz čisto naučnih pobuda, već u drugoj polovici 1892. godine osnivan je u Sarajevu "Bosansko-hercegovački turistički klub,". To je bila prva planinarska organizacija u Bosni u Hercegovini, a jamačno druga u jugoslovenskim zemljama.

Turisti pred prvom kućom pod vrhom Trebevića

Izgradnja gotovo svih planinarsko-turističkih objekata po bosansko-hercegovačkim planinama vršena je ili neposrednim naporima kluba ili po intencijama koje je klub davao, tako da su upravo ovi objekti i poslije WWI činili glavni planinarski građevinski fond. Prvo planinarsko sklonište pod vrhom Trebevića klub je podigao 1896, a iza toga slijedilo je podizanje ostalih kuća i skloništa po Plasi, Čvrsnici, Prenju, Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i dr. Uporedo s tim ide ne manje značajna aktivnost kluba u pogledu trasiranja i markiranja tzv. planinarsko-turističkih puteva. 
Međutim, bez obzira što je 1892. godine službeno verifikovana kao godina početka organizovanog planinarskog rada u Bosni i Hercegovini, činjenice stoje pred nama uporne u svojoj tvrdoglavosti. Danas (2025. godine) iza nas stoji 132 godine organizovanog planinarskog rada na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji se ne mogu ignorisati čak i kada bismo to htjeli makar i iz dobronamjernih pobuda.
Pored historijskih istraživanja koja su u gornjim redovima samo primjerice navedena, još uvijek stoji otvoreno i neriješeno pitanje sadržaja i svrhe planinarstva, kao i njegovog mjesta u našem društvu. Ovo je problem od općeg značaja, koji je ponekad tek u mimohodu načet u planinarskoj publicistici i nakon toga odmah zaboravljen. A nova planinarska pokoljenja traže odgovor i na ova pitanja i u međuvremenu snalaze se onako kako znaju. 

                       
2025. Copyright.©. Bećir Behrem

Važniji izvori i literatura:
1.    Illustrierter fuhrer durch Bosnien und die Herzegovina, Leipzig, 1903., 1907., 1910., i 1913. 
2.    Habsburg Empire (1869.1887) Third Millitary Surway 1: 75000
3.    Prilozi za povijest planinarstva u Bosni i Hercegovini, Hrvatski Planinar, 1940-1941.
4.    Naučno biološki list Priroda, 1926.
5.    Rađanje jednog planinarstva, Hrvatski Planinar, 1966.
6.    Problemi iskorištavanja bosansko-hercegovačkih planinskih pašnjaka, Agronomski glasnik, 1955.
7.    Državno rezervisano lovište u Bosni i Hercegovini, Šumarski list, 1932.
8.    Arhiv ,,Uzornog lovišta Prenj,, Jablanica, Arhiv Hercegovine.      
9.    Arhiv Građevinske direkcije Vlade za Bosnu i Hercegovinu, Arhiv Grada Sarajeva.
10.     Direkcija šuma Sarajevo, Arhiv Grada Sarajeva.
11.    Kroz planine Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1935.
12.    Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
13.    Planinarsko društvo Matica-Ljubljana, Arhiv, 1956.
14.    Muzej Vojvodine, Novi Sad.
15.    Sarajevski list, Arhiv Grada Sarajeva.
16.    Kalendar Bošnjak, 1908.  

Zabranjeno je preuzimanje, distribucija i neovlašteno korištenje sadržaja u komercijalne i/ili promotivne svrhe te svake druge svrhe koje nisu osobna upotreba bez izričitog pisanog odobrenja (ime i prezime ili naziv) i navođenja izvora informacija. Dopušta se preuzimanje sadržaja uz pisano odobrenje (ime i prezime ili naziv) te isključivo uz navođenje izvora preuzimanja sadržaja osim ako nije navedeno drugačije. Molimo za dopuštenje kontaktirajte s nama na planinarenje.ba@gmail.com

Sadržaj (logo, dokumenti, fotografije, podaci, informacije) objavljeni na ovoj stranici mogu se koristiti samo za individualne potrebe uz korištenje svih autorskih i srodnih prava te prava trećih osoba u skladu sa Zakonom o autorskom pravu i drugim srodnim pravima. Korištenjem ove stranice prihvaćate i podvrgavate se odredbama Zakona o autorskom pravu i drugim srodnim pravima te slažete se da u slučaju povrede neke od odredbi možemo pokrenuti tužbu.