Predstaviti Prenj ukratko je nastojanje unaprijed osuđeno na površnost i goleme nedostatke. Svjestan sam de će i ovaj tekst biti takav, samo pokušaj da se planina ovlaš dotakne i time zainteresuju budući posjetioci.

Svako od nas nosi svoj Prenj u sebi i svaki je jedinstven, snažan i neponovljiv. Ovo je jako složena, surova, divlja, prelijepa i moćna planina spremna da pruži nevjerovatne trenutke i prizore koji zauvijek ostaju s vama. Na Prenju sam i sam doživio  iznenadnu sniježnu oluju, gromove, grmljavinu, pljusak kiše, orkanski vjetar, bliski susret s lavinom, bivakiranje na otvorenom, tešku iscrpljenost, nedostatak vode, dva pada srećom bez lomova, ali sa trajnim uspomenama na Prenj... Dakako, tu je i kristalno čisto nebesko plavetnilo, zvjezdane noći, nevjerovatne boje i pogled koji nadahnjuje i oduzma dah. I sa ove vremenske distance, sve su to magični trenuci kojih sam bio svjestan i u momentu kad se dešavaju. Pokušaj da se Prenj predstavi u cijelosti nosi sa sobom rizik velikog neuspjeha. U stvari, rizika uopšte nema, neuspjeh je zagarantovan!  Prenj je nama bez pjesničkog dara nemoguće staviti na papir. Kad malo prohodate planinom, poema Vladimira Nazora postaje gotovo potpuna slika ove čarobne planine.

Prenj se sa svojim visokim stjenovitim grebenima nalazi na susretu mediteranske i kontinentalne klime, često izložen naglim promjenama vremena i snažnim vjetrovima. Na planini gotovo da nema tekuće vode, samo ponegdje se može naći koje slabašno vrelo. Porozno kraško tlo ne zadržava vodu, pa ona nestaje skrivenim putevima u srce planine. Prenj je sa svih strana, osim sa jugoistočne, oivičen je rijekom Neretvom koja je zbog njega morala napraviti ogroman luk savijajući od Konjica prema Jablanici, a zatim na jug prema Mostaru. Neretva ga je tako odvojila od njegovih susjeda: na istoku Visočica i Bjelašnica, na sjeveru Bitovnja i južni obronci Vranice, a na zapadu je dubokim kanjonom odvojen od Čvrsnice i Čabulje. Na jugoistoku njegove padine završavaju i gube se prema Hanskom polju i Crnoj gori, čineći jasnu granicu sa Nevesinjskim poljem, Veležom i Crvnjem. Sjeverne i zapadne padine se nakon kratkog šumskog pojasa uz usku dolinu Nertve, strmo uzdižu uvis čineći prilaz unutrašnjosti Prenja izuzetno teškim.

Iz utrobe ovog gorostasa ističu tri slabašne rijeke, sve tri se zovu Bijela: konjička, jablanička i mostarska. (Jablanička Bijela sa Šanicom, Suvavom i Draganskom rijekom tvori Glogošnicu). Te tri doline, uz dolinu bistre riječice Idbar najčešće koriste kao rampa za ulaz u dubinu Prenja.  Još jedan klasični pristup je iz Crnog polja na koje dolazimo putem sa Boračkog jezera i Boraka preko Boračke drage. Nazubljeni krš i lom Boračke drage i Boračko jezero nam govore da je ovo bila još jedna od odvodnih ledničkih dolina u vrijeme povlačenja lednika. Ovaj put inače završava na Rujištu koje je u nastavku veza sa Nevesinjskim poljem i Mostarom. Rujište je još jedna polazna tačka za klasične pristupe Prenju. Naime sa Rujišta preko Varde i Vilinog klanca se dolazi u dolinu Bijele vode smještenu između Kamenca i Sivadija. U dolini je planinarski dom Adnan Krilić, baza za južne prenjske ture i najkraći put da se sa juga dosegne Prenjeva unutrašnjost.

Ipak, u novije vrijeme, najčešće se na Prenj dolazi automobilom sa višim ovjesom u samo Prenjevo srce, u magičnu dolinu Tisovice.To u užurbanom tempu života ima svoje prednosti, ali jako preporučujem da se odvažite i da na Prenj krenete npr i iz Glogošnice na Glogovo ili iz Idbara na Tisovicu. Ovo će vam pružiti pravi dojam planine, a ulazak u Tisovicu nakon teškog pješačenja će vam izgledati kao ogromna nagrada i ulazak na rajska vrata.

Glavni greben Prenja pruža se manje-više poput ostalih planina u lancu Dinarida  pravcem sjeverozapad- jugoistok, od Cetine na SZ do Obrlina na JI. Za reljef Prenja karakteristična je duboka udolina sastavljena iz uvala Tisovice, Lasnog dola i Crnoga polja. Ovom udolinom podijeljen je Prenj na niži sjeveroistočni i viši jugozapadni dio.  Ovaj niži dio čine Borašnica i Prenjeva Bjelašnica  između kojih je Rakov laz i duboka dolina konjičke Bijele, očito nastala povlačenjem lednika. To je lice Prenja gledano iz Konjica. Borašnica je masivno uzvišenje koje počinje nizom oštrih stjenovitih brda obraslih planinskim borom južno od Konjica, a završava se iznad platoa Boraka, gospodareći ovdje lijevom obalom Neretve prema istoku. Dominacija Borašnice 1886m na ovom kraju je iskorištena za izgradnju radio-relejnog čvorišta nekadašnje JNA čiji su betonski ostaci i urušeni hodnici rasuti po vrhu. Do vrha postoji dobar makadamski put. Prije kraja ovog puta, sa Poljane pod Borašnicom lahko se može pristupiti i na vrhove Samograd 1844m, Zubci 1916m (https://planinarenje.ba/planinarske-ture/prenj/1208-zubci-1916-mnv) , Dvogrla 1722m i Poslušnik 1739m. Ispod jugoistočne strane Borašnice je prodorna lednička dolina Boračka draga nad kojom se nadnose strme, visoke i kršljive stijene sve do crnopoljskog klanca. U dnu Boračke drage leži Boračko jezero. Na Borašnicu se, prema zapadu, kao kruna vežu stjenoviti i krševiti  visovi Zubaca, Osobca 2024m, Taraša, Motike i Prenjeve Bjelašnice, sa najistaknutijim vrhom Velika kapa 2004m. Ova stjenovita kruna je otvorena prema sjeveroistoku, da bi dnom doline ispustila ovu slabašnu rijeku sve do njenog ušća u Neretvu.

Dolinom Bijele je predviđena izgradnja autoputa za koridor 5c, u čijem bi dnu bio i ulaz u potencijalni tunel Prenj. Usprkos tehnološkom napretku, smanjenju udaljenosti između Sarajeva i Mostara, intimno nisam za ovu ideju, jer bi uništenjm doline Bijele cijena napretka mogla biti previsoka. Ipak, ideja o izgradnji tunela Prenj me nagnala da prehodam i istražim teren iznad ovog „tunela“, a to je rezultiralo divnim turama iz Bijele preko jezerca, Zelene glave, Botina,Vršina, Plavca, Kapljuča, pa preko Rošce i Ravni sve do Podgorana. Prenjeva Bjelašnica se visokim strmim odsjecima spušta prema sjeveru i istoku u dolinu Bijele, a nižim i blažim padinama prema jugu i zapadu u dolinu Tisovica. Počinje odmah iznad Konjica, a sa zapada zatvara dolinu konjičke Bijele. Padine su strme i obrasle gustom šumom iznad koje izranjaju stjenoviti vrhovi nad kojima dominira Velika kapa. Od Velike kape prema sjeverozapadu greben je obrastao planinskim pašnjacima i spušta se sve do Rapta, gdje ponovo počinje šumski pojas. Zapadne padine obrasle su crnogoričnom šumom, a spuštaju se u dolinu Tisovica čineći tako njenu istočnu granicu. Do Velike kape najjednostavniji pristup je markiranom stazom od doma na Raptama. Pristup domu na Raptama je makadamski put koji iz Bijele vijuga uz Prenjevu Bjelašnicu i zatim se spušta u samu Tisovicu. Na Veliku kapu se može doći i sa Vrutka, stazom za Otiš i Zelenu glavu koju treba napustiti nakon samo 5-10 minuta hoda. Slabo vidljiva marka pokazuje lijevo kroz borove. Uski pojas šume se brzo prođe i sa malog sedla se ugleda Kruna i malo iza nje Velika kapa. Od Vrutka do Velike kape, uz izlazak na Krunu, treba sat i dvadeset minuta.

Osobac svojim sjevernim licem, visokim stjenovitim liticama zatvara dolinu konjičke Bijele sa južne strane, čineći tako njeno čelo. Sa jugozapadne strane Osobca je dolina Lasni do koja razdvaja sjeveroistočni i jugozapadni Prenj. Kao što mu ime govori, vrh je izdvojen iz glavnog grebena, a pogled na Osobac privlači pažnju sa koje god strane ga pogledate. Njegov izgled se mijenja zavisno od ugla posmatranja. Iz Crnog polja mi liči na mali Ama Dablam, sa Taraša na Očnjak, a sa zapada i juga na neku od alpskih gromada izraslu iz zelenih pašnjaka. Iz Lasnog dola je najlakši pristup na vrh. Napuštajući  Lasni do, odmah počinje uspon uz strmu i travom obraslu jugoistočnu padinu Osobca. Staze i markacije nema, ali je nakon prelaska sipara u podnožju teren strm, ali otvoren, pa nema problema sa orijentacijom. Kao orijentir nam može služiti  kameno okno u stijeni Osobca koje se vidi odmah na početku uspona iz Lasnog dola. Iznad okna se izađe na greben koji nas izvede do vrha. Pogled sa Osobca je nešto što si treba priuštiti-cijeli Prenj i sve planine središnje Bosne i Hercegovine. Oči se ne mogu zasititi. Oni koji do Osobca žele savladati manju visinsku razliku mogu u Lasni do doći iz Crnog polja.  Od 2017. godine na Osobac se može popeti osiguranom planinarskm stazom, via ferata, koja počinje iznad Skoka. Idući ovom feratom, možete na nekoliko mjesta vidjeti klinove zaostale sa alpinističkih uspona sjeverozapadnim bridom. U tom dijelu nalaze se i planinarske kuće Vrutak na jugu Tisovice i Jezerce podno Taraša. Južno od Lasnog Dola ispod sedla Prijevorca i Sivadija nalazi se dolina Bijele vode, gdje ima nekoliko živih vrela i pomenuti planinarski dom Adnan Krilić.

Jugozapadno od crnopoljsko - tisovičke doline je pravi Prenj. Njega čini glavni, najviši greben čiji se dijelovi nazivaju: Cetina, Herać, Galić, Lupoglav, Vjetrena brda, Kantar, Botini, Vršine, Kamenac, Sivadije... Ovo je i najviši dio planine i po njemu su rasuti sljedeći vrhovi iznad 2000 m: Herač 2042, Vidina kapa 2032, Lupoglav 2102, Ovča 2021m, Erač 2082 i Botini 2015. Građa ovih visokih krečnjaka je isprekidana, puna pukotina, škrapa i nabora, a obronci i padine su strme i u većini gole. Od Vjetrenih brda prema sjeveroistoku se odvaja visoka bočna kosa sa vrhovima Otiš 2097m i najviši vrh Zelena Glava 2115m. Od ova dva vrha koji leže u sredini masiva, visine opadaju i prema sjeverozapadu i prema jugoistoku.

Unutar grebena, u ovom dijelu planine nalaze se male glacijalne doline: Lučine, Poljica i Barni do, koje naslućiju burnu historiju povlačenja lednika sa Prenja. Iznad doline Lučine je do 2011. postojala planinarska kuća uz čatrnju, ali je potpuno uništena  požarom. Novu kolibu je samostalno napravio Abaz Zebić-Bičko na zaravni Gladišta ispod južnih padina Velikog Prenja prema Lučinama. Trenutno nije u dobrom stanju, ali odskora postoji i bivak zapadno od Crnoglava u rejonu Soplje, nastao dobrovoljnim radom uz veliko nastojanje Sedina Salića. 

 Najzapadnije dijelove Prenj planine čini visoravan Glogovo. Počevši od ušća Glogošnice, Neretva se do Salakovca probija kroz stjenoviti kanjon između Prenja i Čvrsnice. Lijevu obalu ovog kanjona čini divlji krš, a litice se dižu preko 1000 metara u visinu. One su najviše na sjeveroistoku, a prema jugozapadu se polagano spuštaju. Prema istoku prelaze u prostranu visoravan Glogova. Glogovo je u sjeveroistočnom dijelu preko Velikog Prenja vezano za glavni masiv, dok je istočna strana ponovo “odsječena“ spektakularnim kanjonom mostarske Bijele. Bijela izvire u nepristupačnom terenu ispod Vilinog kuka, a zatim razdvaja Glogovo i Galić Prenj svojim divnim kanjonom urezujući još jednu brazdu u Prenjevo lice. Glavni visovi u tom dijelu su Velika Vidova (1451 m), Veliki Prenj (1916 m). Na Glogovu, je je postojala planinarska kuća, danas u lošem stanju, ali sa mogućom obnovom u skorije vrijeme. Od ušća Bijele u Neretvu postoji makadamski put kojim se može doći na Glogovo. Ipak jako preporučujem gotovo zaboravljenu planinarsku stazu iz Glogošnice koja će vam biti pravo nadahnuće i izazov. Još jedna varijanta dolaska na Glogovo iz Glogošnice je putem do čatrnje, pa onda priječenjem padina Izgorjele grude na Glogovo. Sa Glogova planinarska staza vodi do vrha Has na Velikom Prenju, a odatle dalje kuda god vam je volja (Cetina, Lučine, Tisovica,...)  

Eh, konačno pravi Prenj. Sjeverno lice Prenja viđeno iz Jablanice čine strme stjenovite litice Cetine (1991) i Izgorjele grude (1858) čije kompaktne stijene dosežu visinu 500-600 metara. Ovaj lijepi profil iznad voda Neretve i gustih bukovih šuma dominira panoramom južno od Jablanice i svjedok je niza hvale vrijednih prvenstvenih uspona naših alpinista i alpinistica. Njihova ljubav prema planinam općenito, nadrasta stijene koje su penjali. S velikim poštovanjem ovdje spominjem neke od njih: Drago Entraut, Jagoda Salihbegović, Braco Zahirović, Rašid Mulahusić, Petar Hilčišin, Muhamed Šišić, Slobodan Žalica, Slobodan Rakić, Ilija Dilber, Alija Vatrenjak, Muhamed Gafić, Redžo Grabus... Prvim ponavljanjem Duge bosanske smjeri (prvenstvena 1972. navez Šišić-Žalica-Rakić) u navezi Gafić-Karabeg-Berberović iz 2012., upisao sam se uz bok ovim velikanima našeg alpinizma.

Uobičajeni pristup na Cetinu je iz Glogošnice. Nakon što se prođe škola u Glogošnici, nastavi se putem prema Šanici i odmah nakon zadnjih kuća treba skrenuti desno na šumski put koji koriste radnici za sječu šume. Na putu postoji rampa koja se bez ključa ne može proći. Terenskim autom se može ići do kraja ovog 12km dugog  puta koji završava kod čatrnje i kontejnera na visini od 960m. Od čatrnje markirana staza vodi serpentinama kroz divnu, gustu bukovu šumu, prolazi u vrhu ispod Burinog klisa prije nego izađe na sedlo Međuprenj između Cetine i Izgorjele grude, savladavši visinsku razliku od 600 m. Milanova koliba je smještena na rubu gornjeg pojasa šume na visini od 1560m. Ovdje su bukvu zamjenila stabla planinskog bora munike. Na Međuprenju osim stare Milanove kolibe sa čatrnjom je i novi objekat izgrađen vrijednim rukama članova PSD Glogošnica. Od kolibe postoje markirane i lijepo održavane staze za Izgorjelu grudu (divna veza preko Hasa sa unutrašnjim Prenjem), Cetinu (veza preko Grede za Lučine-Lupoglav, ili Crnoglav-Tisovica). Na Cetinu se može i iz Šanice nešto dužim i težim pristupom preko Vidrine grude i Uborka. Vrh Cetine je na visokoj stjenovitoj litici odakle gospodari u sjevernom dijelu Prenja. Dalje prema jugoistoku, na Cetinu se nastavlja glavni greben. Južne padine Cetine se travnatim poobočjem spuštaju do Grede, a zatim počinje krševiti teren prošaran grmovima kleke uzdižući se do vrha Kantar (1851) koji zatvara dolinu Tisovice sa zapada. Sa južne strane Kantara je slabašno vrelo. Jugozapadno od Kantara je pravi kraški teren sa brojnim uzvišenjima i uvalama, škrti pašnjaci prošarani bijelim kamenim pločama i rijetkom grmovima kleke. Nad ovim kršem gospodari samostalni vrh Crnoglav (1892), gotovo u središtu ovog vrtloga od rasutih stijena Zakantara, Soplja, Rupa i Čemerikovih dolaca. Ovim područjem prolazi glavna poprečna planinarska staza koja povezuje Tisovicu sa Velikim Prenjem, Galić Prenjem, Lučinama i Lupoglavom. Osim kolibe Vrutak i Divove kuće iznad Tisovice, odskora je u rejonu Soplja ranije spomenuta hiža Sedina Salića. Iza ovog krševitog terena južno od Cetine, iz prelijepe doline Lučine se ponovo uzdižu markantni prenjski visovi i vrhovi, nastavak glavnog grebena.

Kratki tok mostarske Bijele od svog izvora pod padinama Velikog Prenja, pa do ušća u Neretvu stvara impozantan kanjon probijajući se prema jugu između strmih stjenovitih padina Glogova i Galić Prenja. Galić Prenj visinom daleko premašuje plato Glogova. Zapadne padine Galić Prenja su odmah iznad doline Bijele obrasle gustom grabovom i bukovom šumom. Iznad 1600 metara šuma polako prelazi u visoki krševiti lanac na kojem se ističu vrhovi Herač, Vidina kapa, Kerač i Ovča. Herač (2042) je najviši vrh Galić Prenja i nalazi se na njegovom sjevernom dijelu. Ispod vrha Herač prema SZ greben se počinje spuštati prelazeći u posteopeno u padine naziva  Narad koje se spuštaju prema Glogovu. Prema sjeveru greben prestaje i strmo se ruši u početak kanjona Bijele, sa čije suprotne strane izrastaju litice Velikog Prenja.  Herač poput kakvog visokog tornja dominira iznad zapadnog ruba doline Lučine. Postepeno se dižući iz doline Bijele, na istoku Galić Prenj ovdje svojim rubom doseže maksimalnu visinu. Na ovom stjenovitom vijencu sljedeća niska, južno od Herača  je Vidina kapa (2032). I ona se poput Herača nadnosi nad Lučine, ali ovdje nisu do dna doline Lučine sve same vertikalne stijene. Između Vidine kape i Herača je i golemi sipar po kojem se moguće spustiti u Mršića do na južnom kraju Lučina i tako se spojiti na stazu Tisovica-Lupoglav. Prema jugoistoku, rub vijenca se  tankom prevlakom ispod vrha Kerač veže na Lupoglav zatvarajući tako dolinu Lučine sa njene zapadne i jugozapadne strane. Pristup na Herač je uobičajen sa zapadnog ramena Lupoglava na koje možemo pristupiti iz mostarske Bijele, sa Tisovice ili sa Poljica. Sa zapadnog ramena LPG se kroz grmove klekovine  treba spustiti na maleno sedlo, najnižu tačku ruba grebena koji spaja Lupoglav i Kerač i zajedno sa Ovčom okružuje dolinu Barni do sa tri strane. Sa ovog sedla počinje uspon koji ide rubom litice Kerača koja se strmo ruši prema dolini Lučine. Za uspon na 2030 m visoki, nekotirani i neimenovani vrh kojeg nazivaju Kerač treba oko pola sata. Sa Kerača dalje je manje sedlo iza kojeg slijedi lakši uspon na Vidinu kapu za sljedećih pola sata. Dalje prema vrhu Herač slijedi sedlo sa kojega počinje ranije spomenuti sipar, a sa sedla blagi uspon do krajnje tačke ovog vijenca, vh Herač 2042m.

Sa zapadnog ramena Lupoglava, dalje na jugoistok greben zatvara još jednu dolinu. To je Barni do, poslednja destinacija za odmor prije izlaska na greben iz Grabovčića. Na samom ulasku u Barni do sa zapada je planinarsko sklonište. Dalje prema istoku, Barni do polagano dobija na visini stiješnjen između visokih tornjeva Galić Prenja (Kerač sa lijeve i Ovča sa desne strane), a  završava u podnožju Lupoglava. Barni do odiše tajanstvenom divljom romantikom, prošaran spletom skrivenih dolina, izgorenih i još živih šuma planinskog bora, klekovine, škarpi, kamenih ploča, sipara  i visokih stijena, da bi se na svom istočnom kraju pod Lupoglavom smirio i pretvorio u malu, blagu travnatu zaravan. U Barni do se dolazi iz jugozapadnog smjera. Uobičajeni pristup je staza koja polazi od ušća Bijele u Neretvu uzvodno dolinom prema sjeveru. Napuštajuči dolinu Bijele slijedimo stazu za napušteno selo Grabovčići  koje se nalazi na manjem platou na 600 m  nmv, te je plato za 400 metra viši od doline Bijele kod njenog uvira u Neretvu. Iznad sela je greben na karti označen označen kao Golić. U početku je obrastao gustim grabovim i bukovim šibljem koje postepeno prelazi  u staru bukovu šumu- Bukovi brijeg na čijem se vrhu počinju izdizati veliki kameni blokovi i stijene. Sat i po od Grabovčića, na visini od oko 1100m, dolazimo na malu livadu sa grmovima kadulje. Sa ove livadice, desno prema zapadu je moguć pristup na Golić u čijem se vrhu, na samom rubu nalazi najviša kota grebena, vrh Ovča 2021. Za Barni do  staza traverzom prelazi nalijevo (sjeveroistok), penjući se uz manji kameniti greben po čijem su vrhu sasušena, izgorena stabla bora i bukve. Ovom stazom ćemo uskoro doći do spomenutog bivka. Zatim slijedi serija manjih dolina okruženih klekom i munikom. U poslednjem dolu pred izlazak na čistinu je  spomenik stradaloj trojki sa prvog zimskog uspona na Lupoglav. Iza ovoga slijedi ružan teren sa izgorjelom klekom i zdrobljenim kamenjem- uspomenom na davne požare. Prelaskom preko ovih zdrobljenih stijena i oštrih grana sasušene kleke ulazimo u pravu dolinu Barni do.

Za pristup na vrh Ovča (2021) iz Grabovčića, na pomenutoj  livadi ćemo se odvojiti sa markirane staze za Barni do-Lupoglav kako bi najlakše dosegnuli vrh. Dakle, desno kroz šumu prema zapadu napuštamo stazu koja vodi u Barni do kako bi uhvatili priključak na greben Golić. Rubne stijene ovog  grebena se tek počinju pojavljivati i rasti iz ove šume tako da im je visina manja od 15m, a pojas šume prije izlaska na greben je širok tek par stotina metara. Iznad toga, vidi se početak strmih livada kojima moćni greben brzo dobija na visini u pravcu sjeveroistoka. Južna strana je okrenuta mostarskoj kotlini. Nakon što je prestala šuma, otvori se pogled na Mostarsko polje, Glogovo i Čabulju. Dalje slijedi prema sjeveroistoku nešto strmiji teren, Babina peć, livade sa ponekim rijetkim stablom bora. Široka leđa ovog masivnog grebena oštro su ograničena  stjenovitim odsjecima: lijevo (SZ)  ovi odsjeci omeđuju Barni do, a desno (JI) se izdižu iznad male doline Poljice i južnije ograničavaju kraško bespuće, gotovo neprohodnu džunglu Pritres. Stmina iznad Babine peći na nekih1600 metara malo popusti, teren je ravniji, pa se nastavlja blagim padinama sve do najviše tačke na krajnjem sjeveroistoku. Pogled sa vrha Ovča oduzima dah! Južno lice Lupoglava, Herač, Vidina kapa, Erač, Zelena glava, Otiš, Velika kapa, Botini, Kapljuč, Vršine...Teško je otići sa ovog vrha i ostaviti ove lijepe prizore. Dalje prema sjeveru, greben Ovče  je tankom prevlakom vezan za Lupoglav.

Lijepi piramidalni oblik vrha Lupoglav (2102) dominira u zapadnom dijelu planine. Osim svog izgleda, Lupoglav svoj kultni status duguje i velikoj tragediji koja se desila1970. prilikom prvog zimskog uspona na ovaj vrh. Prenj je tada u istom danu pokazao svoja dva lica, kao što pjeva i Vladimir Nazor: „Grozan kad prozbori, Strašan kada šuti“. Do 1970. nije bilo uspješnih zimskih uspona, a onda su trojica alpinista u februara krenuli na uspon. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na Lupoglav iz planinarskog doma na Jezercu i nisu se vratili. Ujutro se razvedrilo i pokušali su to iskoristiti. Krenuli su sa Jezerca u vedru zoru, da bi ih kasnije dočekala strašna zimska mećava. Kasnija rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijali gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava dočekani pogoršanjem vremenskih prilika,  popeli se na vrh sa istočne strane, te u vrijeme oluje pali niz zapadnu stijenu prema Barnom dolu. Kasnije tog dana na planini se nastavila oluja koja je donijela skoro dva metra novog snijega. Skoro pet mjeseci trajala je potraga za njima dok nisu 1. maja nađeni njihovi tragovi na vrhu Lupoglava, a u junu i julu ostaci opreme, skije, ruksaci, cepini... i njihova tijela. Dino Kasalo, bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova i fotograf snimio je dokumentarni film pod naslovom "Lupoglav 2102". Film predstavlja rekonstrukciju događaja koja je urađena na osnovu 14 fotografija izvučenih iz pronađenog fotoaparata i izjava gorskih spasilaca, učesnika u akciji (Braco Zahirović) potrage za nastradalim alpinistima. U spomen na ovaj tragični dogođaj PS svake godine u februaru organizuje memorijalni pohod.

Lupoglav se prema sjeverozapadu naslanja na Galić Prenj od kojeg ga razdvaja Barni do. Prema sjeveru se strmo spušta u magičnu dolinu Lučine, dok se prema istoku naslanja na visoki greben Vjetrenih brda. Prema jugu je tankom prevlakom vezan sa vrhom Ovča, a ispod njih se nalazi malena dolina Poljice. S koje god strane se odlučimo za pristup Lupoglavu, pred nama je dug put na kojem ćemo savladati veliku visinu i u jednom danu možda iskusiti sva četiri godišnja doba. Lupoglav nije najviši vrh na Prenju, ali je izgledom najmarkantniji, a zbog svoje udaljenosti je i jedan od najzahtjevnijih. Pristup se može obaviti iz dolina tri Bijele: Konjičke, Jablaničke ili Mostarske, kao i preko Bijelih voda, Crnog polja ili sa Poljica. Odlučivši se za bilo koji od ovih pristupa, bilo bi mudro računati na jedno noćenje u planini, ili se spremiti za izuzetne cjelodnevne napore uz mogući nedostatak vode. U nastavku kratki opis pristupa sa Međuprenja od Milanove kolibe.

Galerija slika

Od kolibe krenuti kao na Cetinu, a prije uspona na Gredu treba se odvojiti desno, te pratiti oznake za Lučine. Staza se postepeno penje prema jugu i kad se dostigne visina od 1800 metara dolazimo na zaravan sa koje se pruža pogled na jedan od najljepših profila Prenja, od Otiša i Zelene glave, preko Vjetrenih brda do lijepe piramide Lupoglava. Odavde se staza lagano spušta sve do bajkovite doline Lučine, sa svih strana okružene visokim grebenima. Na ulazu u Lučine je  spomenik Mihalu Belejčeku, koji je u blizini, nesretnim slučajem izgubio život. Nakon spomenika se počinjemo serpentinama dizati iz Lučina nalijevo, prema spoju sa Konjičkom markom iz smjera Tisovice. Ovaj dio staze koji ide pod Vjetrena brda i preko sipara do na istočno rame Lupoglava mi je izuzetno lijep i drag. Teren izgleda surovo i strašno, veliki stjenoviti blokovi skrivaju stazu i iz daljine izgledaju neprohodni. Ispod Vjetrenih brda se priječi manji sipar koji nas desno izvodi na istočno rame Lupoglava, po prvi put nudeći pogled na cijelu piramidu Lupoglava. Sa ramena se priječi veliki sipar ispod sjevernog lica, te se za 20 min dolazi na zapadno rame Lupoglava na visinu od oko 1850m. (Sa ovog mjesta je već ranije spomenut pristup na Herač) Sa ramena prelazimo na južnu, travnatu padinu, postepeno praveći luk nalijevo. Staza je često posjećena i dobro markirana. Kad pređemo potpuno na južnu stranu, naći ćemo se u malom amfitatru pod južnom stranom vrha. Slijedi  još završni uspon preko kamenitog, sipkog tla sve do kotiranog vrha na 2102m nmv. Pogled na stjenovite vrhove Prenja izaziva divljenje  prema ovoj veličanstvenoj planini.

U centralnom dijelu planine, između Lupoglava i Zelene glave, pruža se visoki lanac Vjetrenih brda. Počevši od Botina, ovaj stjenoviti greben se postepeno uzdiže prema zapadu sve do jako erodiranog, nazubljenog vrha u području koje je na karti označeno kao Erač. To je i najviša tačka u ovom lancu, a dalje prema zapadu se preko vitkog sedla veže na istočno rame vrha Lupoglav. Iako ovaj vrh a topo karti nije imenovan i kotiran visinom, među planinarima je poznat kao Erač, (vjetrena brda) a pažnju plijeni kako svojim izgledom, tako susjedstvom i nepristupačnom krševitom okolinom. Visina mu je oko 2085m, a odskora je markirana staza za pristup iz Tisovice. Iz Tisovice treba slijediti markiranu planinarsku stazu za Lupoglav. Nakon što se stazom popnemo na prevoj Privor, otvara se pogled na centralni dio visokog grebena Vjetrena brda, razpetog između Botina i Lupoglava. Istočno od vrha Vilina glava 1937 u Vjetrenim brdima je zgodna rampa za izlazak na greben Vjetrenih brda. Na Privoru treba napustiti stazu za Lupoglav i preko krševitog predjela sa pokojom rijetkom klekom i borom pronaći putanju za ulaz na Vjetrena brda. Preko procijepa i škarpi u kamenitom tlu, jako lagano dobijamo na visini usmjerivši se na zapadne stranu vrha Prijevorac. Ovdje je skrivena malena uzana dolina koja vijuga poput riječnog korita. Iznad ove doline se usmjeravamo prema sedlu sa istočne strane vrha Vilina glava. Teren sada postaje znatno strmiji, a tlo je sipar obrastao grmovima trave. Usmjeravamo se prema sedlu, a zatim treba pronaći prolaz do samog vrha 1937 između velikih kamenih blokova. Izlaskom na Vilinu glavu otvara se nova perspektiva Prenja, pogled privlače Botini, Vršine, Kapljuč i Poljica. Južna strana lanca Vjetrenih brda nije stjenovita poput sjeverne, ali padine su i dalje izuzetno strme. Sad smo već na grebenu Vjetrenih brda i nastavljamo dalje grebenom nastojeći minimalno izgubiti na visini. Oko sat vremena nam je trebalo da se približimo vrhu Erač, prolazeći sa južne strane neimenovanog vrha visine 1991m. Dolaskom u podnožje Erača sa istoka, strmina se naglo poveća, pa je preko stijena i između kleka do izlaska na završni, uski, stjenoviti greben vrha potrebno povremeno koristiti i ruke. Erač, istureni stjenoviti vrh sa krasnim pogledom na cijeli veličanstveni i divlji Prenj.

Vjetrena brda se na zapadu vežu na greben Botina koji je još više usmjeren SZ-JI. Od Botina se prema sjeveroistoku odvaja jedna bočna kosa, samo srce grebena i njegov najviši dio, sa dva predivna vrha Otiš 2097 i najviši vrh Prenja- Zelena glava 2115. Lijepi profil ova dva vrha se najbolje vidi iz magične doline Tisovica. Možda Tisovica ne bi ni bila to što jeste bez pogleda na ova dva vrha. Prvi susret sa ovim prizorom prožme cijelo biće i zauvijek vas privuče svojom neupitnom ljepotom. U sjevernoj stijeni Otiša su izvedeni mnogi hvale vrijedni alpinistički usponi. Planinarski usponi na ova dva vrha, uobičajeno idu sa jugoistočne strane sedla smještenog između Otiša i Zelene glave. Na sedlo se može doći iz Tisovice, sa Jezerca ili pak sa Bijelih voda. Uspon se može izvesti za jedan dan iz Konjičke Bijele, sa Crnog polja ili Bijelih voda, ali najsrdačnije preporučujem da boravak produžite i prenoćite u jednom od ranije pomenutih skloništa. Sa sedla se na Otiš penjemo južnom travnatom padinom, a na Zelenu glavu istočnom stranom uz stijene, putanja djelimično osigurana čeličnim užetom. Kako je ovo najviši dio Prenja, vidljiv je i lako prepoznatljiv iz svih uglova. Kod mog prvog izlaska na Zelenu glavu oduševio me pogled na jedan, meni dotad nepoznat i  skriveni vrh Kapljuč. Više o Kapljuču i uspon preko Vršina i Zaušlja na  https://planinarenje.ba/planinarske-ture/prenj/1382-kapljuc . Na Kapljuč se može doći i usponom sa Ravni od sela Nazdrajić mahale. Obnovljena planinarska markacija (HPD Prenj) sa Ravni preko Velike Babe vodi za kolibu u Poljicama. Po dolasku na oštri izbrazdani teren Ploče, ovu markaciju treba napustiti, nastaviti uspon i između grmova kleke pronaći putanju do vrha Kapljuč.

Teren se Zelene glave prema sjeveru spušta u dolinu Tisovica, a prema jugu preko Lasnog dola prema Crnom polju i preko Veline (Velike?) bare u dolinu Bijele vode. Ove dvije doline, kao i Crno polje na istoku planine se najčešće koriste za pristup na vrh. Podaci o visini Zelene glave varijaju na kartama od 2103m do 2155m. Mislim da nijedna od tih visina ne odgovara stvarnosti, pa uzimam podatak iz starije literature (2115m)  jer je visina približna onoj koju je nakon uspona na Otiš 2097m izmjerio visinomjer na Suunto satu. Južno od Zelene glave, prenjski greben se nastavlja lancem Botina i Velikih Vršina.

Botini su pravi lavirint sazdan od visokih krečnjačkih stijena, uvala, pećina, sipara, kamenih prolaza i vrata. Znači pravi raj za istraživače i sladokusce! Težak, nepristupačan teren Botina prema istoku završava u Velinim Barama. To je vanjski, poznati Prenj kuda prolazi glavna planinarska staza koja povezuje Jug i Sjever planine, a počinje daleko južnije sa Rujišta. Ispod Botina prema zapadu, u unutrašnji Prenj se nastavlja teški neopristupačni teren na kojem se smjenjuju uvale, visovi, procjepi sve još dodatno prošarano žbunjem i grmovima kleke. Ovdje nema markiranih staza, a mogući cilj ispod Zaušlja može biti koliba u Poljicama. Poljica su mala dolina usred džungle krša i loma „ograđena“ visovima koje bi svaka dolina poželjela za sebe: Ovča, Lupoglav, Vjetrena brda, Botini i Kapljuč. U lancu postoji nekoliko izdvojenih vrhova, a njihova visina je oko 2000 metara.

Kratki zapis iz planinarskog dnevnika, uspon na Botine iz konjičke Bijele: „Nakon skretanja za Jezerce, u početku nastavljamo šumskim putem koji treba napustiti i ući na marikiranu planinarsku stazu. Staza je dobro markirana, mjestimično zarasla u šiblje i nekoliko puta presjeca šumski put koji smo ranije napustili. Kad teren postane strmiji, a uspon oštriji, staza vijuga lijepo izvedenim serpentinama. Nakon dva sata, staza izlazi iz šume, pa se ispod Zubca, preko Ploče penje na sedlo između Osobca (lijevo) i Taraša (desno) i izlazi na prevoj Skok. Radi se o vrlo strmom terenu, u zimskom periodu jako podložnom lavinama, zato je oprez neophodan. Strme rijeke kamenja sa Zubca i Osobca se ruše duboko u Rakov laz iz kojeg smo se upravo popeli.  Za nastavak prema Zelenoj glavi i Botinima, po dolasku na Skok treba pratiti nastavak markirane staze za Jezerce, ne spuštajući se u Lasni do, već desno uz padinu prema planinarskoj kući na Jezercu. Do kuće na Jezercu je potrebno oko 2 i po sata. Od Jezerca nastaviti stazom za Zelenu glavu do sedla između vrhova Kopilice. Staza je ponovo strma, ali lijepo izvedena, pa brzo dobijamo na visini. Na sedlu između Kopilica se malo odmorimo, tražeći pogledom stazu do Botina. Sa sedla između Kopilica treba napustiti stazu i tražiti najbolju putanju ispod južnih padina Otiša i Zelene glave. Slijedit ćemo koliko je moguće izohipsu od 1800m, a kod strmijih uspona birati snježnike. Teren je nakon presijecanja staze iz Bijelih voda jako ružan, nestabilno kamenje, sipari i škarpe. Nakon malo više od pola sata smo pod Zelenom glavom, gledamo u cijeli lanac Botina i uočavamo pravac kojim ćemo se uz priječenje snježnika dokopati sedla u lancu. Snijeg se topi sa južnih padina  Zelene glave stvarajući potočiće koji žubore ispred nas. Do sedla uz nešto priječenja stijena i uspon preko sniježnika uz upotrebu cepina izlazimo za 20 minuta. Sa sedla se otvori spektakularan pogled na Vjetrena brda, Poljica, Ovču, Lupoglav i Mostarsku kotlinu. Treba sad ići desno prema stjenovitoj ploči i potražiti usjek između stijena. Desetak minuta penjanja nas izvodi na terasu  koja čini najvišu tačku u lancu koji se pruža  južno od Zelena glave. Sa Kopilica nam je trebalo oko 1 sat i 40 minuta do vrha. Dilema oko toga šta je najviši vrh u lancu Botina još uvijek postoji, jer mi se čini da kotirani vrh 2015m na karti nije baš najviši u lancu, već upravo ovaj opisani, najbliži Zelenoj glavi.“

Dalje, južno od Botina greben je i dalje visoka stjenovita barijera sazdana od Sedla 1943m i Velikih Vršina 1971m. Pejzaži zaboravljene divljine okružuju greben Vršina. Kao baza za penjanje Vršina i istraživanje ovog, čini mi se nepravedno zapostavljenog dijela grebena može odlično poslužiti sklonište u rejonu Pištet- plavi kontejner ili marica. Južno od njega, između Vršina i Kamenca postoji prolaz Razdolje (kako divan toponim: razdolje) i markacija prema Rošce planini. Razdolje sa jugoistočne strane  okružuju sljedeća dva vrhu u grebenu: Plavac 1924m i Kamenac 1867m. U ovom članku samo par slika sa uspona na Vršine, a više o usponu sa Rošce na Plavac ovdje  https://planinarenje.ba/planinarske-ture/prenj/1207-rosce-i-plavac  i iz Bijelih voda na Kamenac ovdje  https://planinarenje.ba/planinarske-ture/prenj/1276-rujiste-kamenac-1867m . Visoke litice istočne strane grebena Kamenac se nadnose i nad dolinu Bijele vode, čineći njen zapadni zid. Sa suprotne strane, dolinu Bijele vode zatvara masiv Sivadije. Sivadije se izdižu iznad sela Prijevorac i pružaju dalje na jugoistok. Odmah iznad Prijevorca je sivadijski Osobac, sedlom odvojen od ostatka masiva. Ispod sjeverne strane sedla je golemi sipar po kojem se može izaći na sedlo, a zimi odlično skijati niz njega, nakon uspona sa Crnog polja. Pogled na Sivadije iz Crnog polja za oblačnih dana je možda  kumovao nazivu. Ali za vedrog proljećnog dana, pogled na Sivadije prošarane snijegom nimalo ne zaostaje za razglednicama iz Dolomita. U sjevernom, stjenovitom licu Sivadija postoji nekoliko alpinističkih smjeri, najpoznatiji je Zlatni brid. Poput Cetine, Osobca ili Otiša, južna strana Sivadija nije stjenovita, već se strmim dugačkim travnatim padinama spušta prema jugu. Najlakši pristup na vrh Sivadija 1967 je zapadnim padinama okrenutim dolini Bijele vode. Na početak uspona dolazimo iz Bijelih voda sa juga ili iz Lasnog dola sa sjevera. Uobičajeni pristup je i onaj sa Crnog polja, preko sedla ili oko Prijevorca, ponovo zapadnom padinom. Masiv Sivadija je na istoku Klancem odvojen od grebena Visin. Južno od Klanca je Obrlin 1836m, krajnja jugoistočna tačka Prenja, nakon koje ovaj veličanstveni masiv prestaje. O usponu na Obrlin sa Rijušta pročitajte ovdje: https://planinarenje.ba/planinarske-ture/prenj/1430-obrlin-1836-mnv . Istočno od Klanca greben se još nastavlja na istok do Visina 1842 ispod kojeg prolazi, sa njegove istočne strane, put Rujište-Borci. Sa puta, iz rejona Bahtijevice postoji markirana staza do Visina, ali za sladokusce preporučujem uspon na Visin iz Crnog polja kroz Klanac, pa onda uz nešto nezahtjevnog penjanja na greben, pa grebenom do vrha Visin 1842.

Dugogodišnje iskustvo mi govori da su za ljubav i utiske sa planine riječi nedovoljne. Čitajući članke brojnih autora o planinama, čini mi se da sam mogao proniknuti u žar i ljubav koja ih vodi, a riječima se ne može iskazati. Iz iste takve ljubavi i želje da se i drugi, naročito mlađi, podstaknu i potraže sebe i svoj put je nastao i ovaj zapis o Prenju. I stvarno, čini mi se da sam ja samo zapisivao, a pravi autori članka su sljedeće ture:

• Glogošnica-Glogovo-Veliki Prenj
• Glogošnica- čatrnja -Međuprenj-(Milanova koliba)-Greda-Lučine-Lupoglav
• Glogošnica- čatrnja -Međuprenj-Cetina
• Glogošnica- čatrnja -Međuprenj-Izgorjela gruda
• Glogošnica-čatrnja- Glogovo-Veliki Prenj
• Idbar-Bukov laz-Zmijinac-Tisovica-Vrutak-Otiš-Zelena glava
• Bijela-Rakov laz-Skok-jezerce-Lasni do-Osobac
• Bijela-Rakov laz-Skok-Osobac via ferata
• Bijela-Rakov laz-Skok-jezerce-Otiš-Zelena glava
• Bijela-Rakov laz- Skok-jezerce-Botini-Sedla
• Borci-Kiser-Zubci
• Borci-Kiser-Borašnica
• Crno polje-Prijevorac-Sivadijski Osobac-Sivadije
• Crno polje-Prijevorac-Pištet-Vršine
• Crno polje-Sivadijski Osobac-Sivadije
• Crno polje-via sedlo-Sivadije
• Crno polje-Zubčeva voda-Osobac
• Crno polje-Klanac-Visin-Obrlin
• Rujište-Varda-Obrlin 
• Rujište-Varda-Vilin klanac-Bijele vode-Kamenac 
• Rujište-Varda-Vilin klanac-Bijele vode-Pištet-Velike Vršine
• Rujište-Varda-Vilin klanac-Bijele vode-Pištet-Sedla-Veliki Kapljuč 
• Rošce-Borova glava- Plavac
• Ravne-podKapljuč 
• Mostarska Bijela-Grabovčići-Bukovi brijeg-Ovča 
• Mostarska Bijela-Grabovčići-Bukovi brijeg-Barni do-Lupoglav
• Mostarska Bijela-Grabovčići-Bukov ibrijeg-Barni do-Vidina kapa-Herač
• Mostarska Bijela-ušće-kanjon
• Glogovo-Vidova-Has-Veliki Prenj
• Tisovica-Zakantar-Soplje-Lupoglav
• Tisovica-Zakantar-Soplje-Lučine-Lupoglav
• Tisovica-Zakantar-Soplje-Crnoglav
• Tisovica-Zakantar-Vilina glava-Erač
• Tisovica-Zakantar-Soplje-Lupoglav-Vidina kapa- Herač
• Tisovica-Vrutak-Zelena glava
• Tisovica-Vrutak-Kopilice-Botini-Sedla 
• Tisovica-Vrutak- Kruna-Velika kapa 
• Rapta-Velika kapa-Kruna
• Šanica-Cetina (prvo ponavljanje duge bosanske smjeri)