Ni sam ne znam odakle nam dođe ova ideja za noćni uspon na Vito. Uglavnom, neko je predložio, a mi jedva dočekali. Polazak smo dogovorili iz doma u Tušilima oko 23 sata. Naravno došli smo malo ranije tako da imamo vremena da popijemo čaj i obavimo završne pripreme.
Kada krenete iz Sinanovića prema Crvenom kuku trebate znati nekoliko stvari. Visinska razlika nije velika niti je ruta tehnički zahtjevna, ali ipak se treba spremiti za 12 km hodanja. U podnožju Crvenog kuka postoji česma gdje možete obnoviti zalihe vode, međutim zbog dugotrajne suše nismo se smjeli osloniti na nju. Dan je bio topao i znali smo da će nam trebati dosta vode. Auto smo ostavili u Sinanovićima i krenuli makadamskim putem prema vrhovima Crveni kuk (1733m/nv) i Džamija (1967 m/nv). Odmah tu, na raskrsnici se nalazi i putokazi koji pokazuju u kojem pravcu se treba ići.
1. Juli, sve prognoze su najavile pravi ljetni dan. Cijela naša ekipa je još umorna od izleta na Maglić prošle sedmice, tako da smo se dogovorili da napravimo malu pauzu. Ja jednostavno nism mogao zamisliti da tako lijep dan provedem u gradu i sa suprugom sam odlučio da odemo na jednu, po meni od najljepših tura.
Planina Visočica, kružna tura Tušila-Vito-Drstva-Tušila
Ova tura je trebalo da nosi drugačiji naziv, jer smo planirali da iz Tušila odemo do vrha Džamija, i vratimo se nazad u Tušila. Inače vrlo duga tura (nešto manje od 30km) sa dosta uspona i silaženja u doline. Naziv stečci Jezera je zato jer ovaj put nismo uspjeli doći dalje od tih stečaka. Jednom članu naše ekipe nije bilo dobro, pa smo se morali vratiti. Uglavnom i ovih 19 km koje smo prešli dobro su nas izmorili.
Kao i sve ture koje radimo na Visočici i ovu smo započeli od planinarskog doma Tušila. Druga solucija je da se autom dođe do Sinanovića i na taj naćin put skrati za oko 2km u jednom smjeru.
Vedar i hladan novembarski dan. Spremni smo za pokret i nalazimo se na livadi pored doma Tušila u Sinanovićima. Još sa livade možemo vidjeti putokaze koji označavaju staze prema vrhovima Vito, Puzin i Drstva. Na strelici za Drstvu je pisalo "3h". Krenuli smo polahko u pravcu strelice, paralelno sa putem kojim smo došli.
Jutarnje sunce prosijava kroz Međeđu. Kanjon Rakitnice leži desno dole u sjeni.
Predivna reportaža iz prelijepe, divlje i gotovo neprohodne Međeđe. Kružna tura objedinjuje krajnosti - eksponirani greben Vita i duboki amfiteatar Međeđe. Osjećate li "zov divljine", sad je vrijeme!
Na ulasku u smijer "Nada zadnja umire".
Gotovo da je teško i zamisliti s koliko moći i s kakvim stiskom je led do prije mjesec, dva podupirao Mokre stijene. Vratimo se na čas tom vremenu, kako zbog onog što smo propustili, tako i zbog onog što su neki tu doživjeli. Prvo ponavljanje smjeri "Nada zadnja umire" u Mokrim stjenama na Visočici.
Stranica 6 od 8