Rakov laz pod sjevernim prenjskim bedemima - lijevo; Taraš, u sredini Velika Motika, desno Velika Kapa.
Dok se uspinjemo snježnim padinama prema Podotišu objašnjavam Neši da sada počinje "pravi" Prenj, jer ulazimo u divove glavne odaje... Sjeverna stijena Otiša, iako nije visoka, zapanjujuće moćno djeluje sa svojim mračnim, izbrazdanim, licem
Vedar i hladan novembarski dan. Spremni smo za pokret i nalazimo se na livadi pored doma Tušila u Sinanovićima. Još sa livade možemo vidjeti putokaze koji označavaju staze prema vrhovima Vito, Puzin i Drstva. Na strelici za Drstvu je pisalo "3h". Krenuli smo polahko u pravcu strelice, paralelno sa putem kojim smo došli.
Observatorij (2067 m/nv), najviši vrh Bjelašnice. Ako je vaša polazna tačka Babin do, a nema magle jednostavno ne postoji šansa da zalutate. Ovaj put smo se odlučili za pravac Babin do - Štini do - Observatorij. Povratak smo planirali skijaškom stazom, niz popularnu Koljevku. Polazak je bio ispred planinske kučice u Babinom dolu. Odmah iza je staza kojom smo krenuli u Štini do.
O turi sa Prokoškog jezera do vrha Vranice smo čuli samo najljepše. Gledajući po internetu pročitao sam da do jezera vodi obnovljeni makadamski put iz Fojnice, dug 20 i nešto kilometara. Iz Sarajeva smo krenuli sa dva putnička auta, i do Fojnice stigli relativno brzo. Zastali smo na glavnoj ulici i jednog prolaznika upitali za pravac prema Prokoškom jezeru.
Tokom svake sedmice svi članovi naše grupe ponaosob planiraju sljedeću turu i na kraju večina odluči. Ova tura je planirana i željena puno prije. Jedan iskusniji član naše ekipe nam je obečao da će nas voditi najljepšim putem do Lukomira. Istina, tura je bila baš takva, cjelim putem jedinstvena priroda i prelijepi pejzaži kojih se čovjek ne može nagledati. Navećer smo se spakovali čak, i vodu nasuli u boce jer dan kratak,a tura je 17 km duga i moramo rano ustati.
Prelijep jesenji dan. Sa dva vozila smo krenuli put Umoljana, našoj polaznoj tačci za Lukomir. Prilično neozbiljno, ali sve što smo znali o ovoj turi za Lukomir jeste da kreće iz Umoljana i nadali smo se da ćemo gore sresti nekoga ko će nam objasniti i pokazati put. Stigli smo u Umoljane i parkirali pored jedne planinske kučice (ugostiteljskog objekta), u namjeri da pitamo za put. U bašti za stolom je sjedio jedan momak sa djevojkom. Samo što smo izašli iz auta počeo je vikati:" Bujrum, kahva je gotova". Nije se smirio dok nismo sjeli za njihov sto.