1. Juli, sve prognoze su najavile pravi ljetni dan. Cijela naša ekipa je još umorna od izleta na Maglić prošle sedmice, tako da smo se dogovorili da napravimo malu pauzu. Ja jednostavno nism mogao zamisliti da tako lijep dan provedem u gradu i sa suprugom sam odlučio da odemo na jednu, po meni od najljepših tura.
Planina Visočica, kružna tura Tušila-Vito-Drstva-Tušila
Prije nego što ćemo krenuti na ovu turu proveli smo puno vremena na internetu pokušavajući vidjeti šta sve možemo očekivati. Odabrali smo najteži pravac uspona na Maglić, a to je takozvani Banjalučki smjer. Najviše nas je plašilo vrijeme, jer su sve prognoze najavljivale povremene pljuskove, čime nikako nismo bili oduševljeni. Znali smo da je jedan dio puta penjanje uz stijene i da je opasan, a nije dobro kada je stijena klizava. Iz Sarajava smo krenuli prilično rano. Htjeli smo da na Prijevor stignemo što ranije, da se barem popnemo bez kiše.
O Prenju ste sigurno, kao i ja, puno slušali. Nazivaju ga bosanskim Himalajima. Jednostavno rečeno jedna predivna planina. Došlo je vrijeme i da je posjetimo. Planirana tura je trebala ići od Bijele (selo pored Konjica) pa do najvišeg vrha Prenja Zelena Glava (2153 m/nv). Obično se ova tura podjeli na dva dana i noći se u planinskoj kučici Jezerce.
Ova tura je trebalo da nosi drugačiji naziv, jer smo planirali da iz Tušila odemo do vrha Džamija, i vratimo se nazad u Tušila. Inače vrlo duga tura (nešto manje od 30km) sa dosta uspona i silaženja u doline. Naziv stečci Jezera je zato jer ovaj put nismo uspjeli doći dalje od tih stečaka. Jednom članu naše ekipe nije bilo dobro, pa smo se morali vratiti. Uglavnom i ovih 19 km koje smo prešli dobro su nas izmorili.
Kao i sve ture koje radimo na Visočici i ovu smo započeli od planinarskog doma Tušila. Druga solucija je da se autom dođe do Sinanovića i na taj naćin put skrati za oko 2km u jednom smjeru.
Odluku za odlazak na Lisin smo donjeli u subotu 9 sati navečer. Pomalo neočekivano je pala odluka, pa smo kasno navečer obavili kupovinu za suta i izvršili osnovne pripreme. Znali smo da je Lisin lakša tura, al ipak pripreme se nisu smjele preskočiti. Krenuli smo iz Sarajeva negdje oko 8 sati ujutro. Na putu nije bilo gužve, tako da smo do Bradine stigli relativno brzo. Kad stignete u Bradinu postoje dvije mogućnosti:
Planinaru sigurno najteže padne kad ga planina pobjedi i mora se vratiti kući, a da nije osvojio planirani vrh. U oktobru mjesecu prošle godine smo se morali vratiti sa Grede (ispod samog vrha) jer se jedan član naše ekipe nije dobro osjećao. I ovaj put smo odlučili da idemo istim tim putem, i dobro smo se pripremili. Gojzerice tek da su se osušile od snijega na Velikom Vranu, a opet su bile na nogama. Doduše, Maj je već počeo i nadali smo se da neće biti puno snijega.
Nedelja ujutro. Sa dva auta smo se uputili prema parku prirode "Blidinje". Tu je bila naša polazna tačaka za osvajanje najvišeg vrha Vran planine - Veliki Vran (2072m). Dobro poznati put prema moru, skretanje u Jablanici na lokalni put prema Blidinju, zatim par kilometara ne tako lošeg makadama i pred nama se ukazala prelijepa visoravan i Blidinjsko jezero.