Planinaru sigurno najteže padne kad ga planina pobjedi i mora se vratiti kući, a da nije osvojio planirani vrh. U oktobru mjesecu prošle godine smo se morali vratiti sa Grede (ispod samog vrha) jer se jedan član naše ekipe nije dobro osjećao. I ovaj put smo odlučili da idemo istim tim putem, i dobro smo se pripremili. Gojzerice tek da su se osušile od snijega na Velikom Vranu, a opet su bile na nogama. Doduše, Maj je već počeo i nadali smo se da neće biti puno snijega.
Nedelja ujutro. Sa dva auta smo se uputili prema parku prirode "Blidinje". Tu je bila naša polazna tačaka za osvajanje najvišeg vrha Vran planine - Veliki Vran (2072m). Dobro poznati put prema moru, skretanje u Jablanici na lokalni put prema Blidinju, zatim par kilometara ne tako lošeg makadama i pred nama se ukazala prelijepa visoravan i Blidinjsko jezero.
Rakov laz pod sjevernim prenjskim bedemima - lijevo; Taraš, u sredini Velika Motika, desno Velika Kapa.
Dok se uspinjemo snježnim padinama prema Podotišu objašnjavam Neši da sada počinje "pravi" Prenj, jer ulazimo u divove glavne odaje... Sjeverna stijena Otiša, iako nije visoka, zapanjujuće moćno djeluje sa svojim mračnim, izbrazdanim, licem
Vedar i hladan novembarski dan. Spremni smo za pokret i nalazimo se na livadi pored doma Tušila u Sinanovićima. Još sa livade možemo vidjeti putokaze koji označavaju staze prema vrhovima Vito, Puzin i Drstva. Na strelici za Drstvu je pisalo "3h". Krenuli smo polahko u pravcu strelice, paralelno sa putem kojim smo došli.
Observatorij (2067 m/nv), najviši vrh Bjelašnice. Ako je vaša polazna tačka Babin do, a nema magle jednostavno ne postoji šansa da zalutate. Ovaj put smo se odlučili za pravac Babin do - Štini do - Observatorij. Povratak smo planirali skijaškom stazom, niz popularnu Koljevku. Polazak je bio ispred planinske kučice u Babinom dolu. Odmah iza je staza kojom smo krenuli u Štini do.
O turi sa Prokoškog jezera do vrha Vranice smo čuli samo najljepše. Gledajući po internetu pročitao sam da do jezera vodi obnovljeni makadamski put iz Fojnice, dug 20 i nešto kilometara. Iz Sarajeva smo krenuli sa dva putnička auta, i do Fojnice stigli relativno brzo. Zastali smo na glavnoj ulici i jednog prolaznika upitali za pravac prema Prokoškom jezeru.
Tokom svake sedmice svi članovi naše grupe ponaosob planiraju sljedeću turu i na kraju večina odluči. Ova tura je planirana i željena puno prije. Jedan iskusniji član naše ekipe nam je obečao da će nas voditi najljepšim putem do Lukomira. Istina, tura je bila baš takva, cjelim putem jedinstvena priroda i prelijepi pejzaži kojih se čovjek ne može nagledati. Navećer smo se spakovali čak, i vodu nasuli u boce jer dan kratak,a tura je 17 km duga i moramo rano ustati.