Poslije jedne sedmice pauze ponovo smo se okupili na Bjelašnici. Subotu je bilo planirano penjanje jedne učeničke smijeri, za nas prve zimske, oko 120 metara dužine. Iako je dan bio vjetrovit i prohladan uslovi za penjanje su bili dobri.

Po povratku u Tušila u kasno popodne započelo je predavanje, sa praktičnom vježbom o spašavanju i izvlačenju iz glečerskih pukotina.

Iako je najavljeno oblačno vrijeme, sa mogučnošću padavina, nadali smo se da ćemo ostati suhi. Naš plan za ovu turu je obuhvatao četiri vrha Visočice visine 1700-1800 metara. Baturak (1767 mnv), Glatko (1791 mnv), Kom (1778 mnv) i Crveni kuk (1733 mnv). Iako je visinska razlika između najniže tačke (selo Sinanovići) i najviše (vrh Glatko) bila nešto iznad 500 metara,nama je valjalo taj dan ukupno savladati oko 1000 metara uspona, jer između sva četiri vrha se trebalo spustiti u dolinu koja ih je djelila.

Najviši vrh Visočice Džamija (1967 mnv) je relativno slabo posjećen najviše zbog svoje udaljenosti. Iz tog razloga smo čekali malo duže dane, tako da bez neke velike žurbe možemo uživati u ljepotama ove planine. Krenuli smo malo ranije nego obično, i naša tura je počela iz Tušila nešto iza 7 sati. Dan je bilo prelijep, okolni vrhovi još u jutarnjoj izmaglici i trava mokra od rose. U Sinanovićima smo za pola sendviča "kupili" jendog mladog njemačkog ovčara koji nas je vjerno pratio cijelu turu.

Otprilike je jedanaest kilometara prelijepe šetnje, ljeti ne tako zahtjevne, od Sinanovića do Crvenog kuka. Zimi naravno sve postaje teže, pogotovo kada je snijeg dubok i težak za hodanje. U ovom proljetnom periodu cijela Visočica je bukvalno pod vodom. Na sve strane teku potoci, i vrlo se teško kretati i ostati suh. Naravno, svako vrijeme ima svoje čari, pa i ovo.

Iako je za nedjelju bilo najavljeno oblačno vrijeme u Tušilima nas je dočekao prelijep dan i neuobičajena gužva. Naime, polaznici zimskog alpinističkog kursa Sarajevske škole alpinizma su se upravo spremali za polazak na čas. U jednoj velikoj koloni smo krenuli uzbrdo, putem koji vodi prema vrhovima Vito i Subar.
Snijeg je bio odličan za hodanje i dovoljno tvrd da se ne propada. Nedaleko od doma, budući alpinisti nas napustiše i sami nastavismo putem koji vodi kroz šumu. 

Prilazak

Kao da mi je neko oduzeo svaku nadu, sve je odjednom izgledalo crno. Nikada neću doći kući. Osvanut će oni idiotski natpisi u novinama: "Voljeli su planinu, dali su joj sve!" Zašto mi je ovo trebalo?!

Planina Visočica sa nalazi tačno na granici između Hercegovine i Bosne. Sa istočne strane od Treskavice  je odvojena rijekom Ljutom, sa juga i jugozapada rijekom Neretvom od Prenja, a sa zapada i sjevera kanjonom rijeke Rakitnice od Bjelašnice. 
Najviši vrh visočice je Džamija ( 1967 m nv ), a nešto niži vrhovi su  Veliki Ljeljen (1963 m nv), Mali Ljeljen (1860 m nv),  Vito (1960 m nv), Subar (1820 m nv), Veliko brdo (1884 m nv) i Drstva (1808 m nv). 

Ni sam ne znam odakle nam dođe ova ideja za noćni uspon na Vito. Uglavnom, neko je predložio, a mi jedva dočekali. Polazak smo dogovorili iz doma u Tušilima oko 23 sata. Naravno došli smo malo ranije tako da imamo vremena da popijemo čaj i obavimo završne pripreme.

Kada krenete iz Sinanovića prema Crvenom kuku trebate znati nekoliko stvari. Visinska razlika nije velika niti je ruta tehnički zahtjevna, ali ipak se treba spremiti za 12 km hodanja. U podnožju Crvenog kuka postoji česma gdje možete obnoviti zalihe vode, međutim zbog dugotrajne suše nismo se smjeli osloniti na nju. Dan je bio topao i znali smo da će nam trebati dosta vode. Auto smo ostavili u Sinanovićima i krenuli makadamskim putem prema vrhovima Crveni kuk (1733m/nv) i Džamija (1967 m/nv). Odmah tu, na raskrsnici se nalazi i putokazi koji pokazuju u kojem pravcu se treba ići.

1. Juli, sve prognoze su najavile pravi ljetni dan. Cijela naša ekipa je još umorna od izleta na Maglić prošle sedmice, tako da smo se dogovorili da napravimo malu pauzu. Ja jednostavno nism mogao zamisliti da tako lijep dan provedem u gradu i sa suprugom sam odlučio da odemo na jednu, po meni od najljepših tura.

Planina Visočica, kružna tura Tušila-Vito-Drstva-Tušila

Ova tura je trebalo da nosi drugačiji naziv, jer smo planirali da iz Tušila odemo do vrha Džamija, i vratimo se nazad u Tušila. Inače vrlo duga tura (nešto manje od 30km) sa dosta uspona i silaženja u doline. Naziv stečci Jezera je zato jer ovaj put nismo uspjeli doći dalje od tih stečaka. Jednom članu naše ekipe nije bilo dobro, pa smo se morali vratiti. Uglavnom i ovih 19 km koje smo prešli dobro su nas izmorili.

Kao i sve ture koje radimo na Visočici i ovu smo započeli od planinarskog doma Tušila. Druga solucija je da se autom dođe do Sinanovića i na taj naćin put skrati za oko 2km u jednom smjeru.

Vedar i hladan novembarski dan. Spremni smo za pokret i nalazimo se na livadi pored doma Tušila u Sinanovićima. Još sa livade možemo vidjeti putokaze koji označavaju staze prema vrhovima Vito, Puzin i Drstva. Na strelici za Drstvu je pisalo "3h". Krenuli smo polahko u pravcu strelice, paralelno sa putem kojim smo došli. 

Jutarnje sunce prosijava kroz Međeđu. Kanjon Rakitnice leži desno dole u sjeni.

Predivna reportaža iz prelijepe, divlje i gotovo neprohodne Međeđe. Kružna tura objedinjuje krajnosti - eksponirani greben Vita i duboki amfiteatar Međeđe. Osjećate li "zov divljine", sad je vrijeme!

Na ulasku u smijer "Nada zadnja umire".

Gotovo da je teško i zamisliti s koliko moći i s kakvim stiskom je led do prije mjesec, dva podupirao Mokre stijene. Vratimo se na čas tom vremenu, kako zbog onog što smo propustili, tako i zbog onog što su neki tu doživjeli. Prvo ponavljanje smjeri "Nada zadnja umire" u Mokrim stjenama na Visočici.

Pogled na kanjon Rakitnice u proljeće. Foto: A. Bajramović

Čarolija one "druge strane", privlačnost kojom zrači ono što je tamo skriveno, što je teško doseći, a što silno želimo istražiti, doživjeti... sve se to skoncentrisalo ovdje u kanjonu Rakitnice. Ta spoznaja nosi u sebi dovoljno pokretačkog naboja da joj se nemoguće oduprijeti...

Pod Mokrim stijenama na Visočici

Da li zato što je sva pažnja okrenuta ka sportskom penjanju na jednoj i ekspedicijama u najviša svjetska gorja na drugoj strani, segment između, usponi u našim planinama, pogotovo oni prvenstveni, na neki način se počinju doimati egzotičnom, rijetkom i ugroženom vrstom avanture. D. Kadirić & E. Zuhrić - prvenstveni smijer u Mokrim stijenama na Visočici

Morali smo ići tačno jedni iza drugih zbog otpora vazduha

Cepin sam nekontrolisano zabijao u meniskus lijeve noge, jer mi je desna bila već promrzla i nisam imao osjećaj jesam li i tu zabijao. Kad je već dotle došlo odlučio sam otkinuti palac i srednji prst desne noge...

Momak, hajde sad lijepo kući dok nismo zvali GSS. I ne penji se više  zimi na tamo neke... vrhove. Hoćeš da završiš u Himalajima?

Na ovaj materijal sa zimskog uspona na Vitu (1960m, Visočica)  su neki zonzoni reagovali sa zgražanjem, optužujući  Chillija i Sanchu, bosove BiH alpinističkog podzemlja, za nemoral. Ako nije zavist u pitanju, ne zna se šta bi drugo moglo biti

O njima bi se moglo napisati ihihiiii.... Ali zašto pisati kad stećci sami govore mudrije od nas

Foto: Dinno Kassalo. Tekst: Iz knjige Bogumili kao inspiracija, Ševko Kadrić
Tura Visočicom rame uz rame sa "Gorčinom" , imaginarnim likom koji vas uvodi u vrijeme kad je on sam živo, patio, osjećao i izgrađivao svoj odnos prema svijetu, odnos koji nas iznenađuje i oduševljava

14 i 15.08. ove godine na Visočici je održan kamp u cilju promocije eko turizma i održivog razvoja područja u i oko budućeg nacionalnog parka Bjelašnica-Igman-Treskavica-kanjon Rakitnice. Dok se sve završi i sredi, dok se zadovolje prioriteti i nadoknade propusti, nađe se konačno i vremena spomenuti šta se dešavalo tog vikenda u augustu na Visočici. E, pa evo materijala...