Poslije kiše dolazi sunce. Vala smo se ovo proljeće načekali da se uvjerimo u istinitost ove poslovice. Kako god, u nedelju nas je očekivao pravi ljetni dan, pa smo se odlučili na jednu kružnu turu na Visočici. Planirali smo se preko Malog i Velikog Ljeljena popeti do Džamije, a vratiti se preko Jezera nazad u Bojadžin do.
Koliko puta smo bili na Bukoviku, a nikad nismo prošli ovom stazom. Vjerovatno ne bi još dugo da za ovu nedjelju nije bila najavljena jaka kiša iza 12 sati. Trebala nam je neka tura, ne previše duga, a i blizu Sarajeva, tako da se na vrijeme možemo vratiti kući. Ovo proljeće je nekako čudno i u zadnje vrijeme na svakoj turi pokisnemo. Krenuli smo prilično rano, tako da smo na Čavljaku bili oko 7.
Orjentacija u šumi je vrlo zahtjevna. Znalo se desiti da odem na istu turu poslije samo 15-ak dana pa da neki dijelovi šume budu teško prepoznatljivi. To je posebno vidljivo u proljeće ili jesen kad vegetacija naglo buja, odnosno lišće opada. Na Treskavici nisam bio relativno dugo. Zadnje čega se sjećam jeste haos na Sustavcu, blato, bageri, kamioni i uništavanje šume.
Poseban doživljaj je otiči na planinu radnim danom. Ne znam jel' zato što pobjegnem sa posla ili što na planini tada skoro da nema ljudi. Helem, gostu iz Njemačke je trebalo pokazati Skakavac. Iako je rano proljeće, dan je bio kao stvoren za šetnju po prirodi. Kao što i obično radim i ovaj put smo do vodopada odlučili ići putem, spustiti se ispod i vratiti planinarskom stazom nazad do auta.
Budite danas moji gosti, reče gospođa Treskavica. Uđite i obiđite moje sobe, i uživajte u njima cijeli dan. Bili smo mi već kod nje u gostima, prijatna, gostoprimljiva, ali zna se lahko i naljutiti i otjerati goste. To smo jutro poranili, auto parkirali u Dujmovićima i krenuli lagano put Barica. Mještani koji su nas sreli rekoše da bi moglo biti nevremena, ali nije bio imperativ izači na vrh, došli smo da malo prošetamo. Sam pogled u nebo, na kojem su se oblaci kretali nevjerovatnom brzinom nije baš obečavao.
Zanimljivo je da mi je sutrašnji dan već 50-ti proveden u traganjima po Prenju, od ukupno 127 dana koliko je proteklo od 14. februara (1970) kada su se Ilija Dilber, Zijo Jajatović i Milorad Stjepanović zadnji put upisali u domu na Jezercu...
Prolaze me trnci. Prepoznajem skijašku cipelu sa sjajnim kopčama, od kojih se odbijala svjetlost...znao sam da je to Zijino tijelo...“ – Salih Gafić, odlomak iz dnevnika potrage 1970. godine.
Znali smo da će biti tmuran dan. Na svim prognozama je najavljeno oblačno vrijeme uz mogućnost slabe kiše. Međutim kako nije bilo hladno, par kapi kiše ne predstavlja problem. Već dugo nismo bili na najvisočijem vrhu Visočice, Džamiji. Inače, zbog svoje udaljenosti, planinari ga rijetko posjećuju, pogotovo u kratkim zimskim danima. Međutim sada smo mogli iskoristiti i jednu od rijetkih dobrih strana novoizgrađenog puta prema Bjelimićima.
Stranica 35 od 95