Poslije duge, ramazanske pauze čovjek baš poželi planinu. Nekako se jedva čeka taj prvi slobodan vikend, ujutro se porani i onda nas "obraduje" pljusak. Kako smo planirali lakšu, kružnu turu po Sarajevskom Ozrenu, a vani je bilo prilično toplo odlučili smo da nam kiša neće pokvariti planove. Kada smo krenuli put Nahoreva pljusak je već bo prestao. Doduše bilo je prilično oblačno, ali samo nek ne pljušti. Planirali smo da od Draganove kolibe, preko Sedam vrela odemo do Bukovika, a zatim se preko Skakavca vratimo na isto mjesto. Interesantno je, da je zemlja bila poslije onakvog pljuska skoro potpuno suha. Čak i na travi nije bilo puno vode tako da smo mogli skinuti gamaše.
Sajama 6542 m, najvisi vrh Bolivije.
Nakon nekoliko godina intenzivnog planinarenja po Koloradu doslo je vrijeme za provjeru svih spremnosti kako fizicke tako i one najvaznije mentalne snage. Zelja mi je bila za jednom avanturom u pravom smislu rijeci, znaci onako izvorno u alpskom stilu bez vodica i komercijlne logistike. U predhodnom boravku u Meksiku dogovorio sam se svojim drugom i penjackim partnerom Juan Livingstonom da se zaputimo u Boliviju i pokusamo izaci na vrh Sajame, najviseg vrha u toj juznoamerickoj zemlji.
Postoji legenda da na planini Visočici ima polje bouldera, na kojem penjači mogu uživati po cijeli dan. Čak smo otprilike i znali njegovu lokaciju. Desno od Crvenog kuka, pa preko sedam gora i sedam dola... Izgledalo je da postoje dobre šanse da je legenda istinita i odlučili smo da jedan cijeli vikend odvojimo i pretražimo te krševite dijelove Visočice. Subota ujutro, autima smo došli do Puzimskog groblja da bi smo uštedjeli u vremenu.
Već tradicionalno, barem jednom godišnje napravimo planinarsku turu sa Akademijom borilačkih vještina Bushido. Obično to bude kondiciono zahtjevna tura, pa je ove godine izbor pao na Čvrsnicu iz Dive Grabovice. Noćenje smo rezervisali u planinarskom domu Vilinac. Iz Sarajeva smo krenuli nešto iza 5 ujutro prema Blidinjskom jezeru i aute smo parkirali kod motela Hajdučke vrleti, a zatim nas je kombi PD Vilinac prebacio u Divu Grabovicu.
Ranog subotnjeg jutra 30. maja, 50 planinara/ki je krenulo u pohod Prenj planini. Sunčano jutro je obećavalo sjajan dan, kako kaže poslovica "po jutru se dan poznaje".
Početna tačka treking ture je bilo Rujište, koje se nalazi na 1.050 mnv poviš Mostara, koje je zimi skijalište, a ljeti odlično utočište od nemilosrdnog hercegovačkog sunca. Temperature su oko 10 stepeni niže u odnosu na Mostar. Ujedno je i jedna od poznatijih, ali i lakših ulaznih tački u planinu Prenj.
Prenj je najsurovija, ali i jedna od najljepših bh. planina koju mnogi zovu "hecegovačkim Himalajima".
Naša polazna tačka je bilo malo selo Bobovica, smješteno na Visočici odmah ispod vrha Prut (1436 mnv). Pogled sa vrha je predivan. Vidi se cijela Bjelašnica i kanjon Rakitnce, a jedan od razloga zašto do sada nismo bili na njemu je što je izlazak na sami vrh skroz lagan i traje samo 15-ak minuta. Zato smo se odlučili ovu turu malo "pojačati" izlaskom na Drstvu, sa njene sjeverne strane jer je to bio i jedini pravac kojim još nismo prošli.
4.40, rano je jutro, još nije ni svanulo. Tura na koju smo krenuli je prilično zahtjevna, a polazna tačka podaleko pa smo morali poraniti. Htjeli smo da u Divu Grabovicu dođemo što ranije. Diva Grabovica - Zli potok - Tise - Žlijeb - Diva grabovica. Oko 14 km udaljenosti nije puno, ali je trebalio savladati skoro 1400 metara razlike u nadmorskoj visini. Isplatilo se što smo poranili jer smo spremni za pokret bili tačno u 7 sati. Pred nama je bio dug proljetni dan
Stranica 39 od 95