Tačno prije godinu dana smo krenuli na turu Babin do-Žuti cvijet (2032mnv) i morali smo se vratiti iz Štinog dola zbog velike hladnoće i vjetra. Probali smo još dva puta, i svaki put nešto iskrsne, tako da nam je ova tura postala jedna od tema za zafrkanciju. Kao da je u pitanju neki vrh od 7000 metara :)
Prva zimska tura ove godine, Bijele vode - Hojta. Jedina njena mana je što je prekratka, nešto malo više od 2 km u jednom pravcu. Međutim, zadnji put kada smo išli na Hojtu, bez obzira koliko je kratka i lagana zbog dubokog snijega smo morali odustati. Za nekih 2 sata smo uspjeli preći samo 700 metara.
Često mi koji živimo u Bosni i Hercegovini nismo ni svjesni prirodnog blaga i ljepota koje nas okružuju. Nekada treba doći neko iz inostranstva da nas podsjeti šta to Bosna ima za ponuditi. Neke od tih atrakcija uzimamo zdravo za gotovo i skoro da ih ne cijenimo. Ovaj put smo imali planirano dvodnevno druženje. Prvo Lukomir, dan pauze, pa onda odlazak na najviši vrh Bosne i Hercegovine Maglić.
Najdraže su mi iznenadne ture, pogotovo kad su radnim danom. Dosta turista koji posjeti našu zemlju a vole planinarenje, želi vidjeti Lukomir, najvisočije (skoro 1500 mnv) i najizolovanije selo u Bpsni i Hercegovini. Zimi, zbog visokog snijega skoro nemoguće doći do sela. Zbog surovih usova koji vladaju na toj visini, njegovi stariji stanovnici tu žive uglavnom od proljeća do početka zime. Oni mlađi su uglavnom odselili.
Prošlu sedmicu krenusmo na Bjelašnicu, vrh Žuti cvijet. Bila je najavljena kiša, ali nekako smo se nadali da će na planini padati snijeg. Uglavnom, haman cijeli dan smo presjedili u hotelu Han ispijajući kafe i čajeve i čekajući da kiša stane. Ipak, taj dan smo uspjeli napraviti manju šetnju po Igmanu (i pokisnuti)
Po nekom nepisanom pravilu, odlazak na Žuti vijet smo samo pomjerili za sedam dana. Nažalost i ovaj vikend je prognoza bila prilično loša: snijeg, vjetar i -14°C, ali smo se tješili da bar kiša ne pada :).
Obično na ture idem nedjeljom, ali kada me Sedin pozvao da sa njim odem "izvidjeti" u kakvom je stanju staza preko Vlahinje potrudio sam se pronaći "rupu" u radnom vremenu. Inače nas dvojica rijetko idemo na zajedničke ture jer su meni subote , a njemu nedjelje radne. Sa druge strane te su mi ture zaista drage jer uvijek bude nešto zahtjevnije od uobičajenog a i ne bude nas puno. A sa njim volim hodati jer nikad nema panike, kukanja, što nam je ovo trebalo.... Svako vrijeme, i svaka tura nam budu dobre i napravimo sebi lijep provod, bez obzira na uslove.
Bilo mi je malo neobično posjetiti Lukomir radnim danom, ali to je bio jedini termin koj je odgovarao gostima iz Austrije. Planirana je bila ruta Umoljani-Obalj-Lukomir-Umoljani. Iako je u pitanju malo selo, priča o Umoljanima ima puno. Možda su to samo legende, a možda u njima ima i istine. U svakom slučaju lijepo ih je čuti. Prva počinje par stotina metara ispod sela, gdje se nalazi nekropola umoljanskih stećaka. Legenda kaže da su to nadgrobni spomenici dvojim svatovima. Jedni su vodili mladu, a drugi su pošli po nju, te su se tu sreli, sukobili i poubijali.
Stranica 3 od 9