Obično na ture idem nedjeljom, ali kada me Sedin pozvao da sa njim odem "izvidjeti" u kakvom je stanju staza preko Vlahinje potrudio sam se pronaći "rupu" u radnom vremenu. Inače nas dvojica rijetko idemo na zajedničke ture jer su meni subote , a njemu nedjelje radne. Sa druge strane te su mi ture zaista drage jer uvijek bude nešto zahtjevnije od uobičajenog a i ne bude nas puno. A sa njim volim hodati jer nikad nema panike, kukanja, što nam je ovo trebalo.... Svako vrijeme, i svaka tura nam budu dobre i napravimo sebi lijep provod, bez obzira na uslove.
Bilo mi je malo neobično posjetiti Lukomir radnim danom, ali to je bio jedini termin koj je odgovarao gostima iz Austrije. Planirana je bila ruta Umoljani-Obalj-Lukomir-Umoljani. Iako je u pitanju malo selo, priča o Umoljanima ima puno. Možda su to samo legende, a možda u njima ima i istine. U svakom slučaju lijepo ih je čuti. Prva počinje par stotina metara ispod sela, gdje se nalazi nekropola umoljanskih stećaka. Legenda kaže da su to nadgrobni spomenici dvojim svatovima. Jedni su vodili mladu, a drugi su pošli po nju, te su se tu sreli, sukobili i poubijali.
Eto došlo vrijeme da se ponovi via ferrata preko Strugova. Prošla nam je ostala u prilično "mokrom" sjećanju jer nas je cijelim putem pratila kiša. Istina, i ovaj put je u popodnevnim satima neki meteorolog spmenuo mogućnost kiše i grmljavine, al ko još njih sluša :). Krenuli smo iz pravca Pazarića prema Kraljevcu. Vedro nebo i prilično topao dan. A što je najvažnije raspoloženje na nivou. Prvi dio puta, preko vojnog poligona smo bili na čistini i sunce nas je nemilosrdno pržilo. Samo što smo ušl u šumu, vrelinu sunca je zamjenila sparina i teško se disalo. Ipak, to nam nije uspjelo ukloniti osmjehe sa lica, i uz lagani razgovor kilometri su ostajali iza nas.
Nedjelja ujutro. Vani pljušti kiša. Dogovorili smo turu na Visočici, ali vrijeme nam nikako ne ide na ruku. Kako su stvari već spakovane ulazimo u auto i nadamo se da gore pada snijeg. Kod policije, na raskršću za Igman još uvijek pada kiša. Stvarno nevjerovatno. Prve pahulje snijega smo ugledali par stotina metara ispod Babinog dola. Danas je Bjelašnica pusta, nigdje nikoga.
Nekad čovjeka najmanji problem, obaveze ili malo lošije vrijeme pokolebaju od odlaska na planinu. Sa druge strane, nekad vas svi problemi i obaveze ne zadrže u kući. Ovaj vikend je bio takav. Najavljeno loše vrijeme sa padavinama, velike količine snijega na planinama i opasnost od lavina, poslovni sastanak u popodnevnim satima tako da kući moramo biti prije 2. Uglavnom, da ne dužim tura je morala biti kratka, pa smo se odlučili posjetiti vrh Hojta (1668 mnv) na Bjelašnici.
Kako izgleda dan, idealan za planinarenje? Da je vedro i sunčano, a da nije pretoplo. Da nema kiše ni vjetra, da nema izmaglice i da je dobra vidljivost za fotografisanje. Da nije blato, ali i da nije suša... Čovjek bi tako mogao zanovjetati u nedogled i nalaziti mane danu koji mu je poklonjen od Boga, i kojeg samo može iskoristiti ili pustiti da propadne. Međutim, mi ovom današnjem nismo mogli naći manu.
Ove nedjelje smo se priključili našim prijateljima na jednoj vrlo interesantnoj planinarskoj turu: "1 jezero - 2 planine - 3 planinska doma". Polazak je bio sa Igmana, ispred hotela Feri, preko Javornika na Lokvanjsko jezero, zatim na Stanare i preko Podgradine u Pazarić. Tura je, iako bez nekih velikih uspona, sa svojih 20-ak kilometara ipak kondiciona zahtjevna. Kolona od oko 50 učesnika se oko osam sati uputila šumskim putem prema planinarskom domu Javornik.
Stranica 4 od 9