Eto došlo vrijeme da se ponovi via ferrata preko Strugova. Prošla nam je ostala u prilično "mokrom" sjećanju jer nas je cijelim putem pratila kiša. Istina, i ovaj put je u popodnevnim satima neki meteorolog spmenuo mogućnost kiše i grmljavine, al ko još njih sluša :). Krenuli smo iz pravca Pazarića prema Kraljevcu. Vedro nebo i prilično topao dan. A što je najvažnije raspoloženje na nivou. Prvi dio puta, preko vojnog poligona smo bili na čistini i sunce nas je nemilosrdno pržilo. Samo što smo ušl u šumu, vrelinu sunca je zamjenila sparina i teško se disalo. Ipak, to nam nije uspjelo ukloniti osmjehe sa lica, i uz lagani razgovor kilometri su ostajali iza nas.
Nedjelja ujutro. Vani pljušti kiša. Dogovorili smo turu na Visočici, ali vrijeme nam nikako ne ide na ruku. Kako su stvari već spakovane ulazimo u auto i nadamo se da gore pada snijeg. Kod policije, na raskršću za Igman još uvijek pada kiša. Stvarno nevjerovatno. Prve pahulje snijega smo ugledali par stotina metara ispod Babinog dola. Danas je Bjelašnica pusta, nigdje nikoga.
Nekad čovjeka najmanji problem, obaveze ili malo lošije vrijeme pokolebaju od odlaska na planinu. Sa druge strane, nekad vas svi problemi i obaveze ne zadrže u kući. Ovaj vikend je bio takav. Najavljeno loše vrijeme sa padavinama, velike količine snijega na planinama i opasnost od lavina, poslovni sastanak u popodnevnim satima tako da kući moramo biti prije 2. Uglavnom, da ne dužim tura je morala biti kratka, pa smo se odlučili posjetiti vrh Hojta (1668 mnv) na Bjelašnici.
Kako izgleda dan, idealan za planinarenje? Da je vedro i sunčano, a da nije pretoplo. Da nema kiše ni vjetra, da nema izmaglice i da je dobra vidljivost za fotografisanje. Da nije blato, ali i da nije suša... Čovjek bi tako mogao zanovjetati u nedogled i nalaziti mane danu koji mu je poklonjen od Boga, i kojeg samo može iskoristiti ili pustiti da propadne. Međutim, mi ovom današnjem nismo mogli naći manu.
Ove nedjelje smo se priključili našim prijateljima na jednoj vrlo interesantnoj planinarskoj turu: "1 jezero - 2 planine - 3 planinska doma". Polazak je bio sa Igmana, ispred hotela Feri, preko Javornika na Lokvanjsko jezero, zatim na Stanare i preko Podgradine u Pazarić. Tura je, iako bez nekih velikih uspona, sa svojih 20-ak kilometara ipak kondiciona zahtjevna. Kolona od oko 50 učesnika se oko osam sati uputila šumskim putem prema planinarskom domu Javornik.
Već smo sami sebi postali dosadni sa planiranjem ture na Hranisavu preko Djevojačkih stijena. Kiša nas ometa već treću sedmicu za redom. Prognoza i za ovaj vikend je bila prilično "mokra", ali postojala je mala nada. Najavljeno je razvedravanje oko 10 sati. Kada smo krenuli iz Sarajeva bilo je prilično tmurno, cesta mokra i kiša kao da je tek prestala. Auto smo parkirali u selu Ljubovčići i uputili se prema Kraljevcu sa onim "sreća prati hrabre" u mislima.
Iako je svanulo predivno jutro, vremenska prognoza je najavljivala kišu i grmljavinu za popodne. I tako je naš uspon na Hranisavu preko Djevojačkih stijena opet odgođen. Međutim nismo daleko otišli. Destinaciju smo samo malo pomjerili i skratili tako da je naš cilj bio dom Stanari.
Najlakši i najkraći put do Stanara je iz Ljubovčića (selo pored Pazarića) preko Bora. Međutim i tada je to tura sa nekih 800 metara visinske razlike i ukupne udaljenosti oko 10 km. Auto smo ostavili kod velikog kamena na kojem se nalazi i početna markacija za ovu turu, te smo se uputili makadamskim putem ka Boru. Par stotina metara dalje smo izašli na jednu livadu na kojoj se nalazi koliba.
Stranica 4 od 9