Za ovu nedjelju smo planirali turu na Visočicu, vrh Subar. Dan je bio kao stvoren za planinarenje. Put iz Sarajeva prema Bjelašnici je bio očišćen i suh, sve do hotela Maršal. Dalje je također bio očišćen, grtalica je prošla, ali je preko asfalta i dalje bio tanki sloj utabanog snijega. Stigli smo do doma Bijele vode i vidjeli da je put nizbrdo prema selu Šabići i Sinanovići prilično klizav. To je značilo, pošto je na našem autu pogon na zadnje točkove, da ćemo u povratku najvjerovatnije morati postavljati lance.
Cijeli vikend smo bili zauzeti i onda u nedjelju, kasno navečer dogovaramo turu za ponedjeljak. Dan državnosti je i neradni dan. Trebalo je to iskoristiti. Planirana tura je na Bjelašnici, od PD Bijele vode, preko Observatorija do Male Vlahinje i nazad. Rezervni plan, u slučaju lošeg vremena završava na Observatoriju. Krenuli smo iz Sarajava, a magla je bila tako gusta da smo promašili skretanje u Nedžarićima. Nadali smo se da je na Bjelašnici situacija nešto povoljnija.
Cijelo ljeto nismo bili na Bjelašnici. Duge ljetne dane smo iskoristili za obilazak planina koje se nalaze nešto dalje od Sarajeva. Sada je Bjelašnica ponovo došla na red, ovaj put vrh Hranisava iz pravca Pazarića, tačnije od pd Šavnici. Do doma se može doći autom. Stigli smo negdje oko 15 minuta do devet i odmah krenuli šumskim putem ka vrhu
Planinaru sigurno najteže padne kad ga planina pobjedi i mora se vratiti kući, a da nije osvojio planirani vrh. U oktobru mjesecu prošle godine smo se morali vratiti sa Grede (ispod samog vrha) jer se jedan član naše ekipe nije dobro osjećao. I ovaj put smo odlučili da idemo istim tim putem, i dobro smo se pripremili. Gojzerice tek da su se osušile od snijega na Velikom Vranu, a opet su bile na nogama. Doduše, Maj je već počeo i nadali smo se da neće biti puno snijega.
Observatorij (2067 m/nv), najviši vrh Bjelašnice. Ako je vaša polazna tačka Babin do, a nema magle jednostavno ne postoji šansa da zalutate. Ovaj put smo se odlučili za pravac Babin do - Štini do - Observatorij. Povratak smo planirali skijaškom stazom, niz popularnu Koljevku. Polazak je bio ispred planinske kučice u Babinom dolu. Odmah iza je staza kojom smo krenuli u Štini do.
Tokom svake sedmice svi članovi naše grupe ponaosob planiraju sljedeću turu i na kraju večina odluči. Ova tura je planirana i željena puno prije. Jedan iskusniji član naše ekipe nam je obečao da će nas voditi najljepšim putem do Lukomira. Istina, tura je bila baš takva, cjelim putem jedinstvena priroda i prelijepi pejzaži kojih se čovjek ne može nagledati. Navećer smo se spakovali čak, i vodu nasuli u boce jer dan kratak,a tura je 17 km duga i moramo rano ustati.
Prelijep jesenji dan. Sa dva vozila smo krenuli put Umoljana, našoj polaznoj tačci za Lukomir. Prilično neozbiljno, ali sve što smo znali o ovoj turi za Lukomir jeste da kreće iz Umoljana i nadali smo se da ćemo gore sresti nekoga ko će nam objasniti i pokazati put. Stigli smo u Umoljane i parkirali pored jedne planinske kučice (ugostiteljskog objekta), u namjeri da pitamo za put. U bašti za stolom je sjedio jedan momak sa djevojkom. Samo što smo izašli iz auta počeo je vikati:" Bujrum, kahva je gotova". Nije se smirio dok nismo sjeli za njihov sto.
Stranica 6 od 9