Odlazak na Lupoglav putem iz Mostarske Bijele je prilično naporan. Dužina staze je nešto preko 20 km, a visinska razlika oko 2000mnv. Vremenska prognoza sa manjom kišom, ali bez grmljavine nam je bila potpuno prihvatljiva pošto je ovaj put naša ekipa brojala samo 2 člana. Planirali smo popeti Lupoglav, preći na Vidinu kapu, spustiti se u kanjon Bijele i onda kanjonom doći do auta.

Iako je možda rano da se to nazove tradicijom, već drugi Ramazan za redom se organizuje iftar u planinskoj kućici Jezerce na Prenju. Naravno, u to je uračunat i izlazak na vrh Zelena glava. Za vikend je najavljeno idealno vrijeme, tako da je naša tura započela u u subotu, polaskom prema Konjicu, odakle nas je unajmljeni kombi trebao prevesti do Crnog polja

Zbog manifestacije 100 žena na Trebeviću Zimski tečaj Sarajevske škole alpinizma je napravio vikend pauze. Mi smo ga iskoristili za posjetu Krvavcu (2062 mnv), drugom vrhu po nadmorskoj visini na planini Bjelašnica. Po prognozama vrijeme je trebalo biti dobro. Uspon na Krvavac nije lagan ni ljeti, zato smo odlučili malo poraniti, tako da smo turu započeli iz Umoljana u 8.30. Nebo uglavnom vedro i snijega vrlo malo i sve je obećavalo dobar provod.

Velika Lelija, vrh visok 2032 metra je najviši vrh planine Lelije. Zbog njene blizine Zelengori mnogi je smatraju jednim od njenih vrhova. Drugi je opet smatraju zasebnom planinom, ali nama planinarima to i nije toliko bitan podatak. Odlučili smo ga posjetiti, jer ma kojoj planini pripadao znali smo da ćemo se lijepo provesti. Put do polazne tačke nedaleko od sela Jelašca je izuzetno nezgodan i pun okuka. Iako je u pitanju samo 67km puta od Sarajeva činilo se puno duže. Put prema Kalinoviku, kod Jažića ima označeno skretanje za Leliju i poslije Jelašce još 10-ak minuta makadama

Toliko nam je bilo lijepo na zadnjoj turi na Treskavici, Turovi-Crno jezero, da smo još isti dan donijeli odluku da sljedeći put takođe idemo na istu planinu, samo iz pravca sela Rakitnica. Međutim dvije naredne sedmice je vikendom vrijeme bilo toliko loše da smo morali prolongirati turu. Napokon je došla nedjelja sa obečavajućim vremenom.

(autor: Sadiković Šefik)

Devetog febuara 2013.g. sam ustao rano, negdje oko 2 sata, a već u 02:30 sam, sa još 8 prijatelja iz Velike Kladuše, bio na putu ka Mostarskoj Bijeloj. Tamo gomila poznatih lica, naše komšije iz Bihaća a među njima i vođa ovog pohoda Ermin Lipović-Lipa. Kao što je već poznato i ove 2013 godine PS BiH u saradnji sa GSS BiH organizuje tradicionalni Memorijalni uspon na Lupoglav u spomen na prve osvajače Lupoglava u zimskim uslovima.  

1. januar 2013. Sarajevo još uvijek spava i prolazimo gotovo pustim ulicama. Prva tura u ovoj godini je dogovorena još ranije. Od PD Bijele vode do Observatorija. Kao i na turi od prije dva dana, dan je bio kao iz snova. Vedro nebo, samo malo hladnije vrijeme. Naravno, znali smo da će vjetar biti neizbježan čim izađemo na čistinu, ali bez njega na Bjelašnici izgleda ne može. Tura je počela oko deset, prolaskom kroz šumicu ispod doma. 

Cijeli vikend smo bili zauzeti i onda u nedjelju, kasno navečer dogovaramo turu za ponedjeljak. Dan državnosti je i neradni dan. Trebalo je to iskoristiti. Planirana tura je na Bjelašnici, od PD Bijele vode, preko Observatorija do Male Vlahinje i nazad. Rezervni plan, u slučaju lošeg vremena završava na Observatoriju. Krenuli smo iz Sarajava, a magla je bila tako gusta da smo promašili skretanje u Nedžarićima. Nadali smo se da je na Bjelašnici situacija nešto povoljnija.

Na Treskavicu nisam dugo išao, ponajviše iz straha od mina zaostalih iz rata. Iako su staze bile razminirane i fino markirane rađe sam birao neke "sigurnije " planine. Strpljivo sam čekao da krenem sa nekim ko taj teren dobro poznaje i na kraju se isplatilo. Stigao je poziv, potpuno iznenada, za turu: Turovi - Šišan - Suha Lastva - Mala Ćaba - Hercegovačka v. - Veliko jezero - Šišan - Turovi. Bilo je u planu u povratku da se od Velikog Jezera ode na Crno jezero - Oblik - Turov Stan - Turovi, ukoliko bude vremena jer je dan već prilično kratak.

Kako se udaljavamo od ljeta dani su sve kraći i kraći. Sve je manje vremena za duže ture, a i vrijeme postaje promjenjivo. Ovo nam je nekako bio zadnji voz za ovu dvodnevnu turu na Čvrsnici. Preći 42 km po planini je prilično zahtjevno čak i kada se podjeli na dva dana. Planirali smo da iz parka prirode Blidinje odemo do vrha Veliki Vilinac (2118 m/nv), zatim pređemo na vrh Pločno (2228 m/nv) i ponovo se spustimo do Blidinjskog jezera.

Prenj je za mene jedna od najlijepših planina u BiH. Iz tog razloga sam se odlučio ovako brzo vratiti na nju. Ista tura kao i prije par mjeseci, ali ovaj put će biti malo zahtijevnija za izvesti. Dan je već puno kraći, a u ekipi koja ovaj put ide raspon godina je od 8 - 67. Samim tim će tempo morati biti malo sporiji. U Bijelu smo stigli u 7.30. Iako je sunce izašlo prije sat vremena u šumi je bilo mračno. Ipak na mjestu koje je okruženo vrhovima Prenja kao što je Bijela, sunce ne možete vidjeti prije 10 sati. 

Prije nego što ćemo krenuti na ovu turu proveli smo puno vremena na internetu pokušavajući vidjeti šta sve možemo očekivati. Odabrali smo najteži pravac uspona na Maglić, a to je takozvani Banjalučki smjer. Najviše nas je plašilo vrijeme, jer su sve prognoze najavljivale povremene pljuskove, čime nikako nismo bili oduševljeni. Znali smo da je jedan dio puta penjanje uz stijene i da je opasan, a nije dobro kada je stijena klizava. Iz Sarajava smo krenuli prilično rano. Htjeli smo da na Prijevor stignemo što ranije, da se barem popnemo bez kiše.

O Prenju ste sigurno, kao i ja, puno slušali. Nazivaju ga bosanskim Himalajima. Jednostavno rečeno jedna predivna planina. Došlo je vrijeme i da je posjetimo. Planirana tura je trebala ići od Bijele (selo pored Konjica) pa do najvišeg vrha Prenja Zelena Glava (2153 m/nv). Obično se ova tura podjeli na dva dana i noći se u planinskoj kučici Jezerce.

Planinaru sigurno najteže padne kad ga planina pobjedi i mora se vratiti kući, a da nije osvojio planirani vrh. U oktobru mjesecu prošle godine smo se morali vratiti sa Grede (ispod samog vrha) jer se jedan član naše ekipe nije dobro osjećao. I ovaj put smo odlučili da idemo istim tim putem, i dobro smo se pripremili. Gojzerice tek da su se osušile od snijega na Velikom Vranu, a opet su bile na nogama. Doduše, Maj je već počeo i nadali smo se da neće biti puno snijega.

Nedelja ujutro. Sa dva auta smo se uputili prema parku prirode "Blidinje". Tu je bila naša polazna tačaka za osvajanje najvišeg vrha Vran planine - Veliki Vran (2072m). Dobro poznati put prema moru, skretanje u Jablanici na lokalni put prema Blidinju, zatim par kilometara ne tako lošeg makadama i pred nama se ukazala prelijepa visoravan i Blidinjsko jezero.

Observatorij (2067 m/nv), najviši vrh Bjelašnice. Ako je vaša polazna tačka Babin do, a nema magle jednostavno ne postoji šansa da zalutate. Ovaj put smo se odlučili za pravac Babin do - Štini do - Observatorij. Povratak smo planirali skijaškom stazom, niz popularnu Koljevku. Polazak je bio ispred planinske kučice u Babinom dolu. Odmah iza je staza kojom smo krenuli u Štini do.

O turi sa Prokoškog jezera do vrha Vranice smo čuli samo najljepše. Gledajući po internetu pročitao sam da do jezera vodi obnovljeni makadamski put iz Fojnice, dug 20 i nešto kilometara. Iz Sarajeva smo krenuli sa dva putnička auta, i do Fojnice stigli relativno brzo. Zastali smo na glavnoj ulici i jednog prolaznika upitali za pravac prema Prokoškom jezeru.

Prelijep jesenji dan. Sa dva vozila smo krenuli put Umoljana, našoj polaznoj tačci za Lukomir. Prilično neozbiljno, ali sve što smo znali o ovoj turi za Lukomir jeste da kreće iz Umoljana i nadali smo se da ćemo gore sresti nekoga ko će nam objasniti i pokazati put. Stigli smo u Umoljane i parkirali pored jedne planinske kučice (ugostiteljskog objekta), u namjeri da pitamo za put. U bašti za stolom je sjedio jedan momak sa djevojkom. Samo što smo izašli iz auta počeo je vikati:" Bujrum, kahva je gotova". Nije se smirio dok nismo sjeli za njihov sto.