Obično na ture idem nedjeljom, ali kada me Sedin pozvao da sa njim odem "izvidjeti" u kakvom je stanju staza preko Vlahinje potrudio sam se pronaći "rupu" u radnom vremenu. Inače nas dvojica rijetko idemo na zajedničke ture jer su meni subote , a njemu nedjelje radne. Sa druge strane te su mi ture zaista drage jer uvijek bude nešto zahtjevnije od uobičajenog a i ne bude nas puno. A sa njim volim hodati jer nikad nema panike, kukanja, što nam je ovo trebalo.... Svako vrijeme, i svaka tura nam budu dobre i napravimo sebi lijep provod, bez obzira na uslove.
Zijin poziv za odlazak na Prenj, koji mi je uputio krajem proljeća ove godine, nisam mogao odbiti. Jednostavno, iskreni poziv za ponovni posjet Prenju ne može se odbiti. Za Prenj se uvijek može naći vremena. Zijin dolazak iz Amerike, na dopust, bio je predviđen za kraj jula. Jedino što nam je preostalo bješe nada da će nas vrijeme poslužiti, jer kišoviti početak ljeta nije baš obećavao...
Kom je najjužnij vrh Visočice i prilično je daleko u kratkom zimskom danu otići do njega iz Sinanovića. Zbog toga smo odlučili iskoristiti novi put i autom proći sve do Puzimskog groblja. Put još nije asfaltiran, ali je prije mjesec dana bio u odličnom stanju. Sudeći po količinama snijega na cesti do Sinanovića nadali smo se da ćemo bez problema stići do naše polazne tačke. Međutim od Jelenjače je put bio potpuno prekriven ledom tako da smo morali stavljati lance.
SPVS je, drugi put od svog osnivanja 2013. godine, organizovala humanitarnu turu na planinu Visočicu, 13.12.2015.
Visočica je prelijepa planina, okićena izazovnim grebenima, prelijepim vrhovima, travnatim livadama, potocima kao i historijskim nasljeđem BiH- stećcima. Pogodna je za planinarenje, biciklizam kao i sve turističke atrakcije.
Turi je prisustvovalo 160 planinara iz Sarajeva, Konjica, Zenice, koji su po sunčanom vremenu pohodili vrh Subar, visok 1820 mnv, u pratnji vodiča SPVS. Među učesnicima je bilo iskusnih planinara, ali i onih koji su taj dan napravili svoje prve planinarske korake.
Poslije cijele sedmice provedene u gradu, gustoj magli i smogu bilo je pravo osvježenje ugledati vedro nebo sa puta koji vodi prema Baricama. Ispod nas, iz gustog bijelog mora koje je prekrivalo Sarajevo, virio je samo vrh repetitora na Humu. Odlučili smo se za turu do Crepoljskog, jer smo zaista bili željni sunca, a ovdje ćemo mu biti izloženi cijelim putem. Doduše, gdje god je staza bila u sjeni nekog drveta tu je bilo dosta leda pa se moralo pažljivije hodati.
Još jedan lijep dan, kao poklon polovinom novembra. Naš cilj je bio Jahorinski klek, markantan i eksponiran vrh sa predivnim pogledom. Na vrh Jahorinski klek možete doći sa sjeverne strane iz pravca sela Orahovice, ili sa njegove južne strane od planinarskog doma na Rudoj glavi. U oba slučaja morate biti pažljivi jer zapadno od tih staza se nalaze označena minska polja. Mi smo se ovaj put odlučili za treću opciju, put iz sela Zorovići koji je najkraći, ali zato i najstrmiji.
Već par dana razmišljam da li bi uopšte pisao reportažu sa zadnje ture na kojoj smo bili. Da se razumjemo, dan je bio ekstra, društvo ugodno, nije bilo previše naporno, sve u svemu za poželiti, osim... Nekada se neke neugodne stvari dese. Može biti nedostatak našeg opreza, možda okolnosti ali uostalom to nije ni bitno. Vjerovatno će biti i kritika ali odlučio sam da ovo napišem, čisto da se ne bi i nekom drugom desilo.
U pitanju je Jahorina, vrhovi Sjenište i Košuta. Auto smo ostavili kod hotela Mladost i krenuli cestom prema platou koji spaja vrhove Ogorjelica, Sjenište i Košutu.